Idite na sadržaj

Glavni izbornik:

Psiholog

PROGRAMI
8. 3. 2018.
Tjedan mozga 12 – 18/03/2018
Tema: Mozak - glad za glukozom

Šećer mnogi nazivaju bijelim otrovom, ali sva djeca vole slatko pa šećer u nekom obliku konzumiraju već za doručak (marmelada, cornflakes, kakao, čokoladni namaz). Mediji nas uvjeravaju da je šećer važan izvor energije. No, na koliko dugo?  Rafinirani šećer je čisti ugljikohidrat kojemu su odstranjene sve vitalne tvari. Sagorijevanje šećera u tijelu započinje vrlo brzo nakon konzumacije i potiče proizvodnju inzulina. Zato najprije osjetimo navalu energije, no isto tako brzo ta energija splasne i ponovno dođe do tjelesne malaksalosti. Kad gušterača počne proizvoditi inzulin ne može tako naglo prestati s proizvodnjom. Ono što nam mozak tada javlja je: „još šećera molim“. I već smo progutali sljedeći slatkiš. Osim toga sagorijevanje šećera troši puno B vitamina koji su potrebni za uspješno učenje.
SLADAK ŠEĆER → NE BAŠ SLATKO RASPOLOŽENJE
Šećer znatno utječe na odnos kiselosti i lužnatosti organizma. Šećer zapravo povisuje razinu kiselosti jer iz ravnoteže izbacuje osjetljivu mikrofloru želuca i crijeva.
Za optimalan tijek metaboličkih procesa potreban je pH 7,4. Čim u organizam unesemo previše šećera ili drugih namirnica koje slično djeluju na kiselost (meso, salama, bijelo brašno), ravnoteža se remeti i tijelo postaje idealna podloga za kvaščeve gljivice koje ga i inače nastanjuju. Te gljivice pomažu crijevima pri iskorištavanju vitamina.
Čim se razina kiselosti poveća, gljivice nekontrolirano rastu, a prije svega se brzo širi Candida albicans. Ona se hrani šećerom i neprestano traži još, zbog čega još brže raste i traži opet još šećera, a mi se tako nađemo u začaranom krugu. Ta je gljivica iznimno opasna jer ona u metabolizmu šećera i sličnih ugljikohidrata koji brzo sagorijevaju (bijelo brašno, tjestenina, bijela riža) stvara otpadne alkohole, plinove  i toksine. Taj alkohol i otrovne tvari ne napadaju samo jetra već utječu i na sposobnost koncentracije jer posebno djeluju na čeone režnjeve.
Posljedice toga mogu biti: nedostatak pozornosti, motorički nemir, promjene raspoloženja, depresija, neutaživa želja za slatkim, problemi u ponašanju, konstantni i ekstremni umor, potpuna bezvoljnost.
Za optimalnu opskrbu tijela i mozga dnevno nam je potrebna dovoljna količina ugljikohidrata, proteina i masti te puno zdravih namirnica kako bi se zadovoljila njihova dnevna potreba za vitaminima, mineralima i elementima u tragovima. Ne treba samo tijelo uravnoteženu opskrbu energijom, već veliku količinu energije treba i mozak.

UGLJIKOHIDRATI se sastoje od niza molekula šećera koje se pretvaraju u glukozu, a glukoza je osnovni izvor energije za mozak.  
→ kruh, tjestenina, krumpir, neoljuštena riža, proso i pir su namirnice koje tijelo opskrbljuju dovoljnom količinom vitamina, minerala i balastnih tvari
→ vitamini iz B grupe sadrže važne nutritivne tvari za mozak i središnji živčani sustav. Ti se vitamini nalaze u ljuskama različitih žitarica.
→ važni dostavljači ugljikohidrata su voće i povrće. Preporučuje se pet porcija veličine šake dnevno.
Za međuobrok djeci servirajte: kriške sezonskog voća i integralne keksiće ili štapiće mrkve, kriške paprike i kriške krastavaca uz umak od jogurta.

PROTEINI su važan sastojak naše prehrane. To su namirnice koje sadrže bjelančevine.
→ meso, mlijeko, mliječni proizvodi, jaja, riba
Za djecu je posebno važna dostatna opskrba proteinima jer DO DOBI OD 5 GODINA NASTAJE OKO 90% ŽIVČANIH STANICA I DENDRITA.

MASTI služe za stvaranje energetskih rezervi u organizmu, potiču izmjenu tvari, potiču mozak i održavaju arterije. Potrebne su da bismo mogli pohraniti vitamine A, D, E i K.

→ riba ima vrlo visok udio nezasićenih masnih kiselina koje su od velike važnosti za mozak. Omega 3 masne kiseline (kakvih ima u skuši, lososu i haringi) štite živčani sustav, poboljšavaju vid i pozitivno utječu na sposobnost razmišljanja.

• Svakodnevni unos VITAMINA, MINERALA I ELEMENATA U TRAGOVIMA neophodan je za zdravlje mozga i tijela te za njihovo neometano funkcioniranje. Za dobro funkcioniranje mozga posebno važni:
→ kompleks vitamina B – sadrži cijelu skupinu vitamina. Oni su odgovorni za dobre živce i dobro raspoloženje, bolje sposobnosti pamćenja i dugotrajnu koncentraciju, opuštenost, dobar vid, više energije i sposobnosti izvršavanja zadataka, lakše svladavanje stresa i više životne radosti.
 mliječni proizvodi, meso, riba, jetrica, suncokretove sjemenke, riža, orasi, bademi
→ vitamin C – štiti od prehlade i jača našu psihu. Povoljno djeluje na koncentraciju, dobro raspoloženje, optimizam, pomaže pri svladavanju stresa.
 bobice bazge, kivi, južno voće, maline, kupine, jabuke, povrće, krumpir

VODA nam je potrebna za ispiranje otrovnih tvari i metaboličkog otpada te da bi naši unutarnji organi bili zdravi i mogli funkcionirati. Električni i kemijski procesi u mozgu i središnjem živčanom sustavu ovisni su o dovoljnoj količini vode u tijelu. Voda provodi informacije unutar mozga i od mozga prema organima. Nedostatak vode uzrokuje poteškoće u koncentraciji i kratkoročnom pamćenju jer smanjena količina vode onemogućuje transport živčanih impulsa. Kad zablokiramo/zapnemo to je znak da nam je mozak trenutno pod stresom.
→ minimalnu dnevnu potrebu za čistom vodom možemo izračunati tako da podijelimo svoju tjelesnu masu s brojkom 3. Dobiveni rezultat podijelimo s brojkom 4. Ono što dobijemo je broj čaša (2dcl) vode koju trebamo popiti tijekom dana. U stresnim danima preporuča se popiti dvostruku količinu

Izvor: Baureis, H. i Wagenmann, C. (2015). Djeca bolje uče uz kineziologiju. Split: Harfa.

Pripremila: Marija Mandić, mag.psych.

23. 2. 2018.

'OD POSLUŠNOSTI DO SAMODISCIPLINE'

11. Tjedan psihologije u Maslačku



U četvrtak, 22.2.2018. godine, u matičnom vrtiću obilježen je 11. Tjedan psihologije u Hrvatskoj.
Organizator ove manifestacije, koja se obilježava od 19. do 25.2.2018. godine, je Hrvatsko psihološko društvo, a suorganizator Hrvatska psihološka komora.
Središnja aktivnost bilo je pradavanje s radionicom pod nazivom 'OD POSLUŠNOSTI DO SAMODISCIPLINE' koju je pripremila i vodila kolegica Marija Mandić, stručna suradnica - psihologinja.
Aktivnost je organizirana u blagovaonici ustanove, u vremenu od 17,30 do 18,30 sati, a bila je namijenjena odgojiteljima, stručnim suradnicima i roditeljima.
Nekoliko poruka iz predavanja:
• Razmažena djeca ne postoje. Postoje djeca koja još nisu uspjela naučiti primjerene oblike ponašanja  najčešće zato što nisu imala sreće živjeti s odraslima koji bi im to omogućili.
• Očekujte da će svako dijete odbijati:
- udovoljiti prevelikim zahtjevima
- slijediti za njega nerazumljive zahtjeve („Budi dobar!“)
- djelovati u skladu s našim očekivanjima ako ona nisu u skladu s njegovim željama i potrebama
- bez pogovora slušati i izvršavati naše naredbe
- odustati od pojedinih postupaka zato što su oni neprihvatljivi sa stajališta odraslih
- slijediti zabrane opasnog ponašanja koje ugrožava njegov život kad okolina nije prilagođena njegovim potrebama i kad mu nije dana uput što može raditi.

• Želimo li zaista poslušno dijete?
- Što je poslušnost?
- Tko koga (po)sluša i zašto?
- Korisno ili možda i ne?
• Discipliniranje
- sustav učenja koji se temelji na dobrim međusobnim odonosima, pohvalama, uputama djetetu kako da kontrolira (samokontrolira)  svoje ponašanje
- dijete usvaja informacije o tome gdje su granice i na što se one odnose.
• Disciplinske tehnike
- preusmjeravanje djetetova ponašanja
- ignoriranje manjih nepodopština
- pohvala poželjnih oblika ponašanja
- omogućavanje tjelesnih aktivnosti i opuštanja djeteta
- izbjegavanje tzv. „TI“ izjava, kritika i uvreda
- djetetu treba dati mogućnost izbora
- ohrabrite dijete da se izrazi
- ako ste nedostupni, jasno recite kad ćete se moći posvetiti djetetu
- ohrabrite iskazivanje stajališta
- učite ih o uzroku i posljedici
- prirodne posljedice
- logične posljedice
- naravno da ne možete uvijek izbjeći nevolje. Prije ili kasnije vaše dijete će vas testirati. To je način na koji će provjeriti može li vam vjerovati i hoćete li zaista učiniti ono što ste rekli ukoliko vas ne posluša.
• Nagrade
- najmoćniji i najsnažniji način kojim učimo djecu da se primjereno ponašaju
- pohvale
- nježni dodiri
- privilegije.
• Granice
- uvjeti pod kojima djeca mogu sudjelovati u nekoj aktivnosti te koje privilegije i pod kojim uvjetima mogu dobiti
- granice moraju biti jasne, konkretne i dobro definirane
- uvažavajte potrebe i roditelja i djeteta
- usmjerite se na pozitivni ishod djetetove suradnje
- budite dosljedni u primjeni.
• Roditelji sve teže postavljaju djeci granice u odgoju zbog:
- straha da će ih djeca manje voljeti
- žele da im budu prijatelji
- stalne odsutnosti roditelja zbog velike zaposlenosti
- uvjerenja da djecu treba zaštititi od svih teškoća.
• Kako preduhitriti neposlušnost?
- slušajte dijete i pokušajte razumjeti što vam govori (pitajte, a ne podrazumjevajte, provjeravajte što dijete želi i što mu treba da zadovolji svoju potrebu)
- koristite DA poruke
- recite djetetu što od njega očekujete.

• Pravila se stvaraju s ciljem:
- brige za sebe
- brige za druge
- brige za imovinu
- ona su upućujuća
- donose se zajednički  u dogovoru sa svima onima na koje se odnose
- jasna su svima koji ih trebaju slijediti
- sadržavaju informaciju ili dogovor o posljedicama njihova nepoštivanja.
• Umjesto zključka:
'Odgajanje djece jedan je od najtežih poslova na svijetu i posao za koji ćete se uvijek osjećati nespremni. Medđutim, to je i posao koji čovjeka najviše ispunjava


    
Pripremili:
Marija Mandić, mag.psych.
Zdenko Glasovac, prof.


30. 1. 2018.

Dječji vrtić Maslačak Belišće

SELEKTIVNI MUTIZAM U DJEČJOJ DOBI


Selektivni mutizam je poremećaj koji se najčešće javlja kod djece. Karakterizira ga nemogućnost govora u određenim socijalnim situacijama. Djeca razumiju što im se govori i mogu normalno komunicirati s poznatim i bliskim osobama u situacijama kada se osjećaju opušteno i ugodno, no verbalna komunikacija prestaje u situacijama u kojima se osjećaju uplašeno, tjeskobno ili posramljeno te u nepredvidivim situacijama.
Tada djeca komuniciraju neverbalno (gestama, izrazima lica, kimanjem glave, pokazivanjem rukom i sl.). Ponekad se dogodi da dijete zbog sramežljivosti ili straha čak niti ne odaje neke od neverbalnih znakova, nego mirno čeka dok osoba s kojom razgovara ne pogodi odgovor. Nedostatak komunikacije ometa funkcioniranje ove djece u svim životnim situacijama.
Poremećaj se javlja najčešće u dobi između 3 i 5 godina i češći je u djevojčica.
Ne postoji jedan uzročni čimbenik, već se najčešće radi o određenoj kombinaciji vanjskih (okolinskih) i unutarnjih čimbenika. Jedan od uzroka može biti polazak u vrtić/školu, odvajanje, gubitak ili trauma, često mijenjanje mjesta boravka (preseljenja), razna neugodna iskustva ili svijest o vlastitom govornom poremećaju (u preko 50% slučajeva selektivni mutizam je vezan uz neki govorni poremećaj).

Mnogi ovaj poremećaj poistovjećuju sa sramežljivošću. Zato do njegovog utvrđivanja prođe i do nekoliko godina. U tom razdoblju dijete nepovratno gubi veliko govorno i komunikacijsko iskustvo pa mu protokom vremena postaje još teže stupiti u komunikaciju s okolinom.

ZNAKOVI SELEKTIVNOG MUTIZMA:
• dijete ne govori u određenim prilikama, pod određenim uvjetima i taj je obrazac ponašanja dosljedan
• dijete oklijeva u odgovoru, vrlo često i neverbalnom ekspresijom
• odsustvo verbalne komunikacije se ne može objasniti govornim ili jezičnim poremećajem (iako dijete može imati teškoće u tom području)
• nema znakova značajnih teškoća u području ponašanja ili razvoja (dijete komunicira s jednom ili više poznatih osoba)
• povlačenje u sebe
• nezainteresiranost za okolinu
• otežano odvajanje od roditelja (pri ostajanju u vrtiću/školi)
• pojačani strah, posebno u nepoznatim situacijama
• osjetljivost
• tjeskobnost
• nesigurnost
• izbjegavanje kontakta očima
• poteškoće sa spavanjem
• dijete postaje nespretno u kretnjama kada misli da ga netko promatra
• pretjerana zabrinutost i za vrlo jednostavne situacije

PREDRASUDE O SELEKTIVNOM MUTIZMU
• Djeca sa selektivnim mutizmom ne žele govoriti iako mogu.
• Djeca sa selektivnim mutizmom su samo tvrdoglava i manipulativna.
• Djeca sa selektivnim mutizmom su samo sramežljiva i povučena.
• Djeca sa selektivnim mutizmom se šutnjom namjerno suprostavljaju autoritetu.
• Ako dijete sa selektivnim mutizmom dovoljno dugo tjeramo da progovori, ono će na kraju i progovoriti.

KAKO POMOĆI DJETETU S OVIM POREMEĆAJEM?
Djeca sa selektivnim mutizmom se ne uklapaju u očekivanu sliku djeteta i stvaraju osjećaj nemoći (želja da ga navedemo da govori je snažna) pa se često odrasli i druga djeca ponašaju na način koji dodatno pojačava problem.
Ključno je da osobe bliske djetetu (roditelji, članovi obitelji, odgojitelji, učitelji) pokažu razumijevanje za djetetov problem i budu mu podrška. Djetetu treba pokazati da razumijete da ga je strah govoriti u određenim situacijama, da ga prihvaćate i da ste uz njega, bez obzira je li sretan/uplašen/ljut/tužan/nesiguran te da mu želite pomoći.
Važno je stvarati ozračje u kojem se dijete osjeća ugodno i zaštićeno. Dijete treba ohrabrivati. Poželjno je izdvojiti vrijeme za igru ili aktivnosti u kojima se od djeteta ne zahtijeva govor.
Jako je važno ni na koji način ne stvarati pritisak da dijete progovori (nagovarati ga na to ili prisiljavati) jer se tako stanje može dodatno pogoršati. Treba stoga izbjegavati bilo kakve izjave koje dijete mogu navesti da osjeća sram, krivnju ili pred njega stavljaju očekivanje da progovori koje sa sobom nosi određene posljedice (npr. "Moraš mi reći jer ne znam što želiš", "Moraš progovoriti jer te inače učiteljica neće moći ispitati i dobit ćeš jedinicu", "Maca papala jezik..." i sl.)

Djeca koja ne govore u određenim socijalnim situacijama su obično osjećajnija, osjetljivija i sramežljivija od svojih vršnjaka pa se preporučuje takvoj djeci omogućiti postupno navikavanje na situacije koje su im teške. Tako djetetu pred polazak u vrtić može pomoći ako unaprijed upozna neke buduće prijatelje iz skupine, ako ga se unaprijed odvede da vidi gdje je vrtić, pokaže mu se njegova buduća soba, upozna svoju buduću odgojiteljicu i sl.  Ono što može pomoći je i prisustvovanje roditelja za vrijeme početnog privikavanja djeteta na novu sredinu (vrtić/škola).
Odgojitelji u vrtiću i učitelji u školama trebaju prilagoditi pristup djeci s ovim poremećajem pa im omogućiti druge načine na koje će moći pokazati svoje znanje (npr. putem slika, neverbalnom komunikacijom, pisanim/likovnim izražavanjem djeteta i sl.). U skupini treba raditi na stvaranju ugodne i podržavajuće atmosfere u kojoj je suradnja važnija od natjecanja.

Poželjno je pohvaliti svaki i najmanji korak naprijed koji primjetite u području govora i socijalnoj komunikaciji. Ipak, kada dijete progovori ne preporučuje se reagirati “burno” (pljeskom, prenaglašavanjem i sl.).

Ukoliko problem traje duže vrijeme i narušava normalno funkcioniranje djeteta potražite pomoć stručnjaka (logoped, klinički psiholog).


Pripremila: Marija Mandić, mag.psych.
  

14. 12. 2017.

Dječji vrtić Maslačak Belišće

Dječja sreća i pokloni


Sreća je jedna od 6 osnovnih emocija. Podrazumijeva ugodno emocionalno stanje koje se veže uz osjećaj užitka, oduševljenja, zadovoljstva, sigurnosti, unutarnjeg mira, ponosa i zaigranosti. Kao i ostale emocije, sreća traje kratko, a održavanje tog osjećaja postiže se razmišljanjem o situaciji koja je potaknula tu emociju.
Sreća je emocija koja traži da ju podijelimo s drugom osobom. Na taj način se naš osjećaj sreće dopunjuje, širi i produbljuje.
Kada je dijete sretno najbolje što roditelj može učiniti jest da pokuša razumjeti i osjetiti djetetovu sreću. Ponekad nama odraslima nije jasno zašto je dijete sretno, razlog za njegovu sreću nam se čini nevažnim ili smatramo da to nije neka „velika stvar“. Dijete može biti jako sretno kada uspije složiti neki oblik od kocaka što za dijete predstavlja ostvarenje nekog cilja oko kojeg se dugo trudilo ili mu je to iz nekog, nama nepoznatog, razloga važno. Na sreću svijet je u dječjim glavicama drugačiji nego što ga mi odrasli vidimo pa nam ponekad može biti od koristi pokušati shvatiti zbog čega se dijete veseli. Možda nas tada usreće neke situacije ili događaji koje inače ne bismo niti primijetili.

Što činiti kada je dijete sretno?
Kada je dijete sretno jako je važno da njegov osjećaj ne umanjujemo, ne odbacujemo i ne omalovažavamo. Na osjećaj sreće treba odgovoriti osjećajem zadovoljstva prema osobi koja je sretna u danom trenutku, tj. podijeliti tu sreću.
Ako se zapitamo dijelimo li doista svaki put sreću sa svojim djetetom većina nas će odgovoriti: „Da, naravno da svaki put dijelim sreću sa svojim djetetom“. No, prisjetite se što se događa u situaciji kada je dijete izrazito intenzivno sretno? Kada skakuće, glasno pjeva, pleše i tako skoro cijeli dan? Jesmo li doista tada spremni i sposobni dijeliti taj intenzitet sreće ili ćemo u tom trenutku reći: „Daj smiri se više“? Ako iskreno odgovorimo na ovo pitanje i doista ogolimo situacije i odnose između sebe i djeteta shvatit ćemo da se, čak i kod osjećaja djetetove sreće koji izaziva najugodnije osjećaje kod nas odraslih, zna dogoditi da nismo spremni razumjeti dijete i podijeliti njegov osjećaj.
 
Je li sreća u poklonima?
Odrasli često žele djetetu nešto kupiti ili mu doista stalno nešto kupuju misleći da će ga to sigurno razveseliti. To je lijepa gesta sve dok dijete, zbog iskustava koje ima, ne počne očekivati da će svaki put dobiti nešto od te osobe. Ponekad dijete ima takva očekivanja svakog dana.
Posve je u redu da nas vesele nove stvari, ali ako to postaje važan izvor sreće onda nastaje problem. Naime, može se dogoditi da umjesto izravnog kontakta dijete prima ljubav kroz materijalno. Ako je to rijetkost i ako je to vezano samo uz iznimne situacije tada to ne predstavlja problem. Međutim, ako je to način na koji dijete često prima ljubav od drugih i čest način na koji traži naklonost od drugih onda treba unositi neke promjene u komunikaciji i odnosu s djetetom.

Što učiniti kada dijete učestalo traži nove stvari?
Prije svega trebate razmislite koliko vas kao roditelja nove stvari čine sretnima i zadovoljnima. Koliko bi vas činilo sretnima kada biste od drage osobe često dobivali poklone u odnosu na to kada biste s tom osobom samo provodili vrijeme u razgovoru i nekim aktivnostima? Ako prepoznajete da vas više usrećuju materijalne stvari od provođenja vremena s drugom osobom onda je moguće da se kod djeteta radi o naučenom obrascu. U tom slučaju treba se prvo osvrnuti na svoje ponašanje jer tek nakon toga možete učinkovito naučiti dijete da uživa s drugima bez očekivanja novih stvari.  Treba imati na umu da su istraživanja utvrdila da kupovina stvari donosi manje sreće nego iskustvo koje podijelimo s drugima.

Ako dijete ipak često traži da mu vi ili netko drugi kupi nešto novo možete:
1. Reflektirati djetetovu želju: „Znam da sada jaaaakooo želiš da ti kupim __________ i da ti je to sada jako važno.“
2. Jasno izrazite ono što želite naučiti dijete: „Sada to ne kupujemo. Možemo se dogovoriti da ti to kupimo za neki poseban dan, npr. za Božić.“
3. Kratko objasnite zašto tako postavljate stvari: „Kada jako važnu stvar dobijemo na dan koji nam je isto tako jako važan, onda nam ta stvar bude još posebnija. Znam da ćeš duže čekati i da ćeš biti nestrpljiv, možda ćeš se i ljutiti zato što to želiš odmah, ali ti i ja zajedno ćemo čekati taj dan.“
4. Kada dijete svakog dana traži neku sitnicu postavite novo pravilo i to prije sljedeće kupovine te obavijestite dijete o promjeni: „Od danas uvodimo novo pravilo. Kupovat ćemo svari samo na posebne dane. Tako ćemo idući put kad budemo išli u trgovinu kupiti ono što nam je potrebno da napravimo ukusan ručak.“
5. U svakodnevnim situacijama spontano i nježno razgovarajte s djetetom kako se osjećate kada s njim „samo“ šetate, igrate se i sl. Podijelite svoje osjećaje sreće i zadovoljstva s djetetom kada ste „samo“ zajedno, bez ikakvih posebnih ciljeva.
6. Pomognite djetetu da postane svjesno kako se osjeća u tim trenucima i situacijama koji su „samo“ igranje, razgovaranje ili provođenje vremena s vama ili drugima.
7. Uspoređujte situacije: razgovarajte u čemu je razlika kada dijete dobije poklon i kada provodi vrijeme s nekim. Čak i ako osjeća intenzivniju sreću kada dobije poklon pitajte ga kako bi mu bilo da nema kome reći ili pokazati taj poklon. Tako osvještava da smo i kada dobijemo nešto povezani s drugima, samo na drugačij način.


Za razmišljanje:

"Kada bi čovjek mogao kupiti sreću, sigurno bi izabrao jedan broj preveliku."
Pearl S. Buck


9. 11. 2017.

Dječji vrtić Maslačak Belišće

VAŽNOST ČITANJA SLIKOVNICA DJECI


Slikovnica je prva djetetova knjiga u kojoj je priča obogaćena slikama. Kroz slikovnicu dijete uči o svijetu. Slikovnica odgaja dijete i pomaže mu savladati teškoće s kojima se susreće. Ona pruža djetetu osnovne spoznaje o svijetu koji ga okružuje te stvara podlogu za usvajanje brojnih vještina.  


Iako dijete obožava slikovnice, nije svaka slikovnica prikladna za svako dijete. Odrastanjem djeteta i slikovnice treba mijenjati. Tako je za mlađe dijete primjerena slikovnica s malo teksta i jasnim, šarenim ilustracijama. Slikovnica za najmanju djecu više sliči igrački nego knjizi (nadopunjena je zvučnim efektima, rasklapa se u lepezu, sastavlja se u maštovite oblike, mekana je i savitljiva, izrađena od mekih, trajnih materijala).  U najranijoj dobi dijete voli slikovnice s brojalicama, pjesmicama i ritmičkim stihovima. Često su te prve slikovnice tzv. pojmovne (slike prirode, životinja, predmeta, ljudi) uz koje dijete uči govoriti, prepoznavati sliku, imenovati i opisivati. Trogodišnjake i četverogodišnjake počinju zanimati priče o ljudima, životinjama i svakodnevnim događajima. Tada su pogodne priče s jednostavnim zapletima kako bi dijete moglo predviđati što će se dogoditi. U toj dobi djeca vole klasične bajke (opasne situacije koje na kraju završavaju sretno). U petoj i šestoj godini raspon pažnje je širi pa djecu zanimaju složenije priče o ljudima i prirodi bliskih i dalekih krajeva. U toj dobi im tekst postaje važan dok slike služe dodatnom obogaćivanju doživljaja i pomažu im u praćenju složenijih zapleta.

Kako na tržištu postoje razne slikovnice, pri njihovom odabiru treba obratiti pažnju na kvalitetu. Je li slikovnica kvalitetna prepoznat ćete već po samoj naslovnici. Ako su na njoj navedena imena autora i ilustratora, često je riječ o vrijednom djelu, dok su one anonimne često znak da se radi o slikovnici lošije kvalitete. Kada govorimo o kvaliteti slikovnice mislimo ponajprije na tekst i ilustracije te njihovu usklađenost. Tekst u slikovnici treba biti jasan, smislen, zanimljiv te gramatički i pravopisno točan. Ilustracije trebaju biti skladnih boja, realne (kad pojašnjavaju pojmove) i maštovite (kad obogaćuju doživljaj). Važno je da slikovnica ima i edukativnu vrijednost te da je sigurna za djetetovo zdravlje (kod izrade nisu korištene otrovne i nepostojane boje, nema oštrih rubova ili uglova).

Već od samog rođenja djeteta valja započeti s čitanjem jer slušanje glasa odraslog razvija slušnu osjetljivost za glasove i govor. Čitati djetetu možete kad god imate priliku i dovoljno vremena na raspolaganju (npr. dok čekate kod liječnika ili za vrijeme nekog dužeg putovanja), ali dobro je stvarati i posebne rituale čitanja (npr. prije spavanja).


Čitanje djeci ima mnogostruke koristi za njihov spoznajni, socijalni i emocionalni razvoj.
Ono, prije svega, potiče razvoj govora. Potiču se govorne vještine i obogaćuje djetetov rječnik. Dijete razvija pažnju te vještine aktivnog slušanja, vidnog opažanja i razlikovanje detalja. Slušanjem priča dijete uči nove činjenice i pojmove i razvijaju se njegovo logičko zaključivanje i kreativnost. Kroz čitanje djetetu razvijamo i njegovo pamćenje (kad tražimo od djeteta da nam prepričava priče potičemo razvoj dugoročnog pamćenja). Ova aktivnost uvodi dijete u raznoliki svijet zbivanja i iskustava, razvija djetetove interese i omogućava stjecanje znanja.

Brojna istraživanja upućuju na to da se djeca kojoj se čita i priča od najranije dobi brže razvijaju, brže uče, bolje se snalaze u komunikaciji s drugima i zainteresiranija su za okolinu. Predčitačke vještine su u te djece razvijenije i ona su spremnija za samostalno čitanje te uživaju u čitanju i knjizi.
Čitanje djetetu je dobar način da uvedemo dijete u svijet umjetnosti i književnosti. Ono bogati dječju maštu i kreativno mišljenje.
Čitanjem djetetu potičemo i njegov emocionalni razvoj (razumijevanje vlastitih i tuđih osjećaja) te usvajanje moralnih vrijednosti i humanih poruka.
Čitanje pospješuje emocionalnu privrženost djeteta prema roditeljima čime se unapređuje odnos dijete - roditelj, a dijete zadovoljava svoju potrebu za ljubavi, uvažavanjem, prihvaćanjem i pažnjom. Prema tome, čitanje može biti jedan oblik druženja i igranja s djetetom.  
Zajedničko čitanje je ujedno i prilika da roditelj bolje upozna svoje dijete, da uoči njegove interese, sposobnosti, način razmišljanja, strahove i probleme koji ga muče, dok ugodan glas roditelja te vrijeme i pažnja koje mu posvećuje šalju djetetu poruku da je ono važno roditelju pa se kod djeteta stvara osjećaj ugode, sigurnosti i povjerenja.

Kako čitati djetetu?

Preporuča se, prije čitanja priče djetetu, da i sami pročitate priču kako biste je mogli čitati s više živosti te uključiti i samo dijete u čitanje. Iz okoline treba otkloniti sve što može ometati vas ili dijete, udobno se smjestiti, a dijete staviti u krilo kako bi osjetilo bliskost. Knjiga neka bude ispred djeteta kako bi moglo pratiti slike ili dodirivati taktilne aplikacije. Čitati treba polako, izražajno, s izmjenama ritma i glasnoće kako ne bi bilo monotono. Dobro je katkad napraviti stanku da dijete ima vremena "proraditi" ono što je čulo. Za vrijeme čitanja dobro je djetetu pokazivati ono o čemu govorite te opisivati slike. Značajna je interakcija roditelja s djetetom prilikom čitanja slikovnica jer dijete tada postaje ravnopravan partner u čitanju, što znači da  u bilo kojem trenutku može izreći svoje misli i razmišljanja o pročitanom te postaviti pitanja koja ga zanimaju u vezi s pročitanom pričom. Poticajno je i kada roditelj postavlja pitanja djetetu pri čemu roditelj postupno vodi dijete u sve složeniju upotrebu riječi počevši od toga da traži od djeteta da imenuje stvari i bića, do imenovanja svojstava i funkcija pa sve do traženja od djeteta sve dužeg i bogatijeg govora kako bi se dijete kasnije moglo samostalno izražavati i opisivati slike i sadržaj pročitane priče.

U današnje vrijeme računala i ubrzanog tempa života jako je važno shvatiti značaj i dobrobiti čitanja djeci te u dnevnu rutinu uključiti i tu aktivnost jer...

"Ako ne poznajete drveće, možete se izgubiti u šumi. Međutim, ako ne poznajete priče, možete se izgubiti u životu..."






30. 8. 2017.

Dječji vrtić Maslačak Belišće

Uloga bake i djeda u odgoju djeteta

(PRVA NEDJELJA U RUJNU – MEĐUNARODNI DAN BAKA I DJEDOVA)


Prve odnose i veze  većina djece doživljava u svojim obiteljima, uz roditelje i osobe koje brinu o njima. Ta prva iskustva jako su važna jer ih dijete prenosi u sva svoja buduća životna iskustva. Upravo ta iskustva usko su vezana uz bake i djedove koji pomažu roditeljima u odgoju djece i uključeni su u brigu o djetetu od njegova rođenja.

Ako uzmemo u obzir brigu i predanost koju pokazuju bake i djedovi prema svojim unucima te istraživanja koja ukazuju da je emocionalna privrženost djece prema bakama i djedovima druga po redu najsnažnija emocionalna veza koju djeca razvijaju nakon one prema roditeljima, možemo reći da bake i djedovi predstavljaju najprirodniju zamjenu za roditelje te da su za dječji emocionalni razvoj vredniji od svih dadilja, jaslica i stručnjaka za djecu.  

Posebno je važna uloga bake i djeda u onim obiteljima gdje su oba roditelja zaposlena, gdje je bolesno dijete ili dijete s posebnim potrebama ili u onim slučajevima kada o djetetu brine samohrani ili razvedeni roditelj jer se ti roditelji, pored uobičajenih teškoća i zahtjeva odgoja i brige za dijete, suočavaju i s dodatnim brigama oko odgoja djeteta te životnim stresorima.  

U današnje vrijeme roditeljska komunikacija s djecom uglavnom se svela na pitanja organizacije vremena, boravka u vrtiću/školi i podsjećanja na obveze, dok bake i djedovi imaju blaži i nježniji pristup, manje su zahtjevni, puno više govore unucima koliko ih vole i pokazuju im svoju ljubav, imaju dovoljno vremena, nikamo ne žure, strpljivi su i unucima povećuju punu pažnju. To je tako jer je životno iskustvo stečeno tijekom godina većinu baka i djedova naučilo pravim životnim vrijednostima.

Bake i djedovi velika su potpora roditeljima i utječu na razvoj svojih unuka na različite načine.
Prisustvo baka i djedova u životima unuka osigurava podršku (aktivnim angažiranjem bake i djeda dijete lakše prebrodi razne krizne situacije), sigurnost (povjeravanjem djeteta baki i djedu roditelji znaju da će dijete biti na sigurnome, a dijete ima spoznaju da uz sebe ima osobu koja mu je posvećena, koja brine o njegovim potrebama i ima strpljenja čak i više od samih roditelja), određen stupanj slobode (bake i djedovi, uglavnom, dopuštaju djeci više slobode nego što im dopuštaju roditelji što je važno za samo dijete kako bi razumjelo različitosti među ljudima i u pristupu prema njemu samome), a nerijetko i određenu financijsku podršku.
Bake i djedovi uživaju pričajući unucima o svojim prijašnjim iskustvima, ranijim običajima i kulturi iz njihova vremena te na taj način svojim unucima prenose znanja, pomažu u stvaranju osjećaja pripadnosti i vlastitog identiteta te predstavljaju određenu poveznicu s prošlošću i ranijim precima.  
Pružajući unucima bezuvjetnu ljubav i podršku pomažu im u razvijanju samopoštovanja.
Noći prospavane u bakinoj kući pridonose djetetovoj samostalnosti.
Pružajući savjete u raznim situacijama, predstavljaju nepresušni izvor znanja, mudrosti, stabilnosti i sigurnosti.  
Svojim primjerom pozitivnih vrijednosti mogu biti model svojim unucima te uče djecu važnim vrijednostima i životnim vještinama.
Bake i djedovi raspolažu obiljem slobodnoga vremena koje mogu posvetiti igri s unucima i čitanju priča. Takva posvećenost pridonosi djetetovim razvojnim vještinama i vještinama učenja.
Promatrajući svoje bake i djedove unuci doživljavaju da se u bilo kojoj životnoj dobi može učiti i kvalitetno živjeti.

S druge strane, djeca uživaju u vremenu koje provode s bakama i djedovima (u raznim aktivnostima, igri, slušanju njihovih priča, gledanju fotografija iz njihove mladosti, istraživanju njihovih ormara i dr.).

Često viđamo i „drugu stranu medalje“ - kako bake i djedovi udovoljavaju svakoj djetetovoj želji, popuštaju mu u svemu i previše se miješaju u odgoj djeteta. Zna se dogoditi i da bake i djedovi „koče“ roditelje u postavljanju granica djeci ili „štite“ djecu od roditelja. Tada je važno da se svi članovi obitelji dogovore i prihvate činjenicu da su roditelji ti koji imaju glavnu ulogu u odgoju djeteta i za donošenje svakodnevnih odluka (hranjenje, vrijeme odlaska na spavanje, slobodne aktivnosti i dr.). Te roditeljske odluke bake i djedovi trebaju poštivati i pridržavati ih se čak i kad roditelji nisu prisutni. U protivnom, dolazi do sukoba, djeca nemaju jasne granice, nesigurna su, zbunjena, zahtjevna i počinju manipulirati. U tim slučajevima važno je da roditelji ne odustaju od svojih stavova i ne prepuste bakama i djedovima vodeću ulogu u odgoju svoje djece.
Nepoželjno je da bake i djedovi, dok čuvaju djecu, plaše unuke roditeljima („Vidjet ćeš kad ti tata dođe s posla!“). Treba ih poticati da sve sukobe i nesporazume s unucima rješavaju odmah, a ne čekati da roditelji dođu kući i budu suci te razrješavaju sukobe u vrijeme kada bi se mogli posvetiti svom djetetu, razgovarati i igrati se s njime.

U današnje vrijeme obitelji mogu biti raspršene po različitim gradovima i mjestima, a pretrpan radni raspored otežava redovito druženje s bakama i djedovima. Usprkos tome postoje načini na koje možete poticati dijete da učvrsti bliskost s bakama i djedovima.
Žive li baka i djed u blizini potrudite se odvojiti vrijeme za redovite posjete, a bake i djedove potaknite da i sami češće navraćaju u vaš dom. Ako žive podalje vašeg mjesta boravka možete planirati redovite izlete bakama i djedovima.
Često pokazujte fotografije baka i djedova djeci.
Izradite obiteljsko stablo jer djeca vole saznavati nove stvari o svojim precima i rođacima, a bake i djedovi uživaju dijeliti svoje priče s ostatkom obitelji.
Mnoge bake i djedovi imaju hobije ili vladaju posebnim vještinama (pletenje, kuhanje, obrada drveta i sl) i bilo bi im drago kad bi svoja umijeća mogli prenijeti unucima. Opskrbite djecu alatima i oslobodite im vrijeme za učenje tih vještina od baka i djedova kako bi se te vještine prenosile s koljena na koljeno.
I na kraju, iskoristite i prednosti moderne tehnologije (telefon, elektronska pošta, skype) za razgovor, dopisivanje i slanje fotografija i zvučnih zapisa kako bi bake i djedovi bili u tijeku s rastom i razvojem svojih unuka.

Bake i djedovi su nepresušni izvor ljubavi i topline koju žele podijeliti sa svojim unucima. Omogućite im taj osjećaj voljenosti, prihvaćenosti i pripadanja i ne štedite na vremenu koje vi i vaša djeca provodite s njima.



Pripremila:

Marija Mandić, mag.psych.

3. 5. 2017.

IDEMO U ŠKOLU  SAVJETI PSIHOLOGINJE

Polazak u prvi razred osnovne škole važan je događaj za cijelu obitelj, kako za budućeg prvašića tako i za njegove roditelje te ostale članove obitelji. To je veliki korak jer od djeteta zahtijeva puno rada, truda i strpljenja kako bi se što bolje prilagodilo i odgovorilo na nove izazove.


Dijete sada treba doći na vrijeme u školu, sjediti na jednom mjestu duže vrijeme, pratiti nastavne sadržaje i aktivnosti, pisati domaće zadaće i učiti, surađivati s drugom djecom te se prilagođavati novim pravilima ponašanja. Pri tome se njegove sposobnosti učenja i izvršavanja zadataka stalno procjenjuju.
Kako bi dijete moglo udovoljiti novim zahtjevima te uspješno savladavati propisani nastavni plan i program ono treba biti spremno za polazak u školu.
Spremnost za školu je sposobnost djeteta da bez većih poteškoća prati i savladava školski program koristeći svoje sposobnosti, iskustva i motive.

Ona je rezultat sazrijevanja, učenja i razvoja. Pod pojmom spremnosti za školu podrazumijevamo:
Tjelesnu spremnost: određena težina i visina, snaga mišića i tjelesna izdržljivost, usvojene navike normalnog hranjenja, sna, kontrole izlučivanja, gruba i fina motorika  
Intelektualnu spremnost: razvijen govor, zrelost mišljenja, pamćenja, pažnje i motivacije, uočavanje sličnosti i razlika, opažanje prostornih i vremenskih odnosa

Emocionalnu spremnost: prepoznavanje, kontrola i izražavanje emocija, podnošenje odgode, zabrane i uskraćivanja
Socijalnu spremnost: uspješna komunikacija s vršnjacima i odraslima, samostalnost i suradnja, usvajanje normi ponašanja i slijeđenje pravila


Obitelj uvelike utječe na djetetovu spremnost za polazak u školu. Prvenstveno roditeljski stavovi o školi. Roditelji koji imaju pozitivne stavove o školi će stvarati pozitivno ozračje u svom domu i prenositi svoje pozitivne stavove na svoju djecu.
Poticajne kućne prilike, kao što su slikovnice, knjige i društvene igre, također pomažu u pripremi djeteta za polazak u školu.
Topli, brižni i dosljedni roditelji koji su uključeni u pripremu za školu uvelike pomažu djetetu da odgovori na nove zahtjeve koji se pred njega stavljaju.
Roditelji mogu pomoći djetetu i tako što će puno razgovarati s njim, podupirati njegovu samostalnost te vježbati emocionalno izražavanje i razvijanje emocionalne kontrole (suradnja, čekanje na red).
Preporuča se davati djeci manje poslove u kući kontrolirajući ih, uporno i dosljedno, te ih na taj način navikavati da poslove obave do kraja bez obzira jesu li im ti poslovi privlačni ili ne.
Zahvaljujući tome, kad krenu u školu, bit će im lakše pisati domaće zadaće i učiti iako bi možda u tom trenutku radije gledali TV ili se igrali.
Mnogi roditelji smatraju da kvalitetna priprema djeteta za školu podrazumijeva učenje čitanja i pisanja.
Naprotiv, puno bolja priprema za školu uključuje igre i aktivnosti u kojima dijete treba koristiti svoju ruku i prstiće, govorne igre putem kojih će dijete postati fonološki osvješteno (vježbe glasovne analize i sinteze), vježbe pažnje te svakodnevno čitanje djetetu i razgovor o pročitanome.



Razdoblje prije polaska u školu je razdoblje nepoznanica, strahova i iščekivanja, no ako stvaramo motivirajuće okruženje u kojem se podržava dječja radoznalost, aktivnost, stjecanje novih iskustava, igra i stvaralaštvo, tada stvaramo dobre uvjete za budućeg uspješnog učenika - prvaka!

                                                                            

Pripremila: Marija Majdenić, mag.psych.


25. 4. 2017.

Dječji vrtić Maslačak Belišće

Ispadi bijesa u dvogodišnjaka i trogodišnjaka


Česte promjene raspoloženja, ispadi bijesa te jasno i glasno „ne“ uobičajeni su za dvogodišnjake i trogodišnjake.
Dijete se u ovoj dobi bori s potrebom za pažnjom odraslih i željom za neovisnošću i teško se nosi s time. Važno je znati da je to normalno i prije svega prolazno.


Proces odrastanja ujedno je i proces razvijanja sve veće samostalnosti i preuzimanja odgovornosti za samoga sebe. U tom procesu odrastanja sukobi su neizbježni. Prije ili kasnije, a najčešće oko druge godine života, iz djetetovih se usta sve češće čuje riječ „ne“.  
Ovo znači da  je dijete upravo izašlo iz doba ranog djetinjstva i ušlo u prvu od tri faze pobune (dječje pobune najčešće su s dvije godine, s pet godina i u pubertetu).
U nastojanju da zaštiti svoju osobnost i neovisnost, udaljava se od svojih bližnjih koji mu pružaju pažnju. Za roditelje je ovo teško razdoblje jer se prvi put susreću s djetetovim neslaganjem, otporom i neposluhom što ih iscrpljuje i frustrira pa se često osjećaju nemoćnima. Važno je naglasiti da su ova ponašanja znak da se dijete zdravo razvija te da izgrađuje svoj identitet.
Tipična pogreška roditelja sastoji se u nepostojanju čvrstog stava, odnosno neodlučnosti oko toga što treba zahtijevati od djeteta pa su u svojim postupcima ili prepopustljivi ili prestrogi. Tako se zna dogoditi da roditelji pretjerano i nepotrebno kažnjavaju dijete, okrivljuju ga, viču, nanose mu tjelesnu bol ili su pak nedosljedni u postupcima (ponekad inzistiraju, a ponekad popuštaju). To se događa zbog nepripremljenosti roditelja na promjene u djetetovu ponašanju, zbog nedostatka znanja o osobitostima te dobi ili iz želje da pod svaku cijenu „obrane“ roditeljski autoritet.   
Važno je razumjeti djetetovo ponašanje i shvatiti smisao njegovih postupaka te odrediti kada i na čemu treba ustrajati, a s čime se u djetetovu ponašanju treba pomiriti. Kako bi savladali krizu druge i treće godine roditelji trebaju postupati s čvrstim nakanama, ali fleksibilno – važno je uzeti u obzir individualne osobine djeteta te  njegovu dob (dijete još nije odraslo pa je prerano tražiti od njega razumijevanje i poslušnost kao što bismo tražili od osnovnoškolca). Za roditelje je važno da razvijaju osjećaje strpljenja i sigurnosti u sebe. Dijete treba često pozitivno poticati na dobro ponašanje i svaki put ga pohvaliti. Neka se ponosi kada nešto uspije učiniti. Nakon što prevlada taj izazov, roditelj se diže na novu razinu međusobnog razumijevanja s djetetom i uspostavlja disciplinu zasnovanu na uvažavanju odraslih, a ne na strahu od njih.

Kada dijete govori „ne“
„NE“ je vježba za osjećaj moći i individualnosti. No, ako dijete stalno govori „ne“ to može postati zamarajuće i za roditelje i za dijete, pa može pomoći usmjerenost ka pozitivnom:
• Nagradite ponašanja koja želite ohrabriti (ne treba pretjerivati s pohvalama, ali ponudite „Hvala ti“ ili neki drugi oblik prijateljske pažnje)
• Kad god je moguće ignorirajte ponašanja koja želite obeshrabriti (ako vaš dvogodišnjak kaže riječ koja je nepoželjna, uskratite pažnju koju dijete privlači)
• Obraćajte se djetetu na pozitivan način („Molim te skloni lutke“ je bolje nego „Nisi maknula lutke“)
• Nemojte reći „Maknimo igračke odavde“ osim ako stvarno ne mislite zajednički pospremiti
• Budite oprezni da ne dajete izbore koje niste spremni poštivati („Dolaziš li na kupanje?“ poziva dijete da kaže „ne“. Pokušajte radije s „Dođi na kupanje“)
• Birajte riječi „učini“ umjesto „ne čini“ („Molim te hodaj“ je jasna i pozitivna uputa dok „Ne trči“ samo govori djetetu što ne smije činiti, a ne govori što smije)
• Budite jasni i pošteni (ako kažete: „Kad se okupaš, pročitat ću ti priču“, ustrajte u izrečenom; ako kažete djetetu „Ako to učiniš ponovno, ja ću…“ zatvorili ste sve mogućnosti za pregovaranje i trebat ćete ustrajati do kraja ako dijete bude neposlušno)

Dvogodišnjak može povremeno biti preplavljen ljutnjom i bijesom kad nije po njegovom. Ponašanja koja izazivaju srdžbu variraju: dijete može divlje juriti po sobi i vrištati, leći na pod previjajući se i udarajući, vrištati dok ne promukne ili ne povraća, poplaviti u licu jer je ostao bez zraka i na trenutak ne moći ponovno udahnuti.  

Strategije koje roditelji mogu koristiti kako bi spriječili razarajući bijes ili umanjili njegovu jačinu:

• Pokušajte biti tolerantni oko nekih svakodnevnih stvari (npr. možete li ga pustiti s njegova stolca kad pojede, radije nego da mora čekati dok svi završe s jelom?)
• Razmislite o tome koliko i kada govorite djetetu „ne“ (koristite „ne“ kad vam je zaista važno jer će ga tada dijete puno ozbiljnije shvatiti nego ako to stalno govorite)
• Dajte djetetu izbor („Prvo zubi ili prvo piđama?“) jer ako djetetu dopustimo izbore (u razmjerima u kojima je za to zrelo) nailazimo na manje otpora i s vremenom više suradnje i međusobnog poštovanja
• Ako je dijete bijesno, uvjerite se da se neće ozlijediti (možda će biti najbolje da ga nježno držite dok se ne smiri)
• Izbjegavajte raspravljanje, psovanje ili prigovaranje
• Ne dopustite da se dijete osjeća nagrađeno ili kažnjeno zbog toga što je bijesno (cilj je da uvidi da to ne mijenja ništa i da je srdžba emocija kao svaka druga)

Roditelji koji su prošli kroz razdoblje pobune i omogućili djeci otvoreno izražavanje svih emocija (pa i ljutnje na roditelje i odbijanje poslušnosti) postali su puno sigurniji i opušteniji u odnosu s djecom, kao što su i ta djeca razvila više samopouzdanja i bolju sliku o sebi. S druge strane, roditelji koji pokušavaju „slomiti“ djetetov otpor i prisiljavaju ga da bude poslušno naići će na sve više djetetovog otpora i protesta (ako ne otvorenog, onda prikrivenog i odgođenog).  

Važno je znati da se djeca snažne volje nikada ne daju voditi ni od koga (ni od roditelja ni od prijatelja) što je zaštitni faktor kada se susretnu s izazovima puberteta i odraslog svijeta.


Stoga, ako pustite svoju djecu da, dok su mala, izraze sebe kroz male pobune, izbore i odluke koje nisu opasne po život, kad dođu u adolescenciju imat će temelj na kojemu će izgraditi svoj identitet te će se lakše i bezbolnije suočavati s izazovima odrasle dobi.


Izvori:
Buljan-Flander, G. i Karlović, A.: Odgajam li dobro svoje dijete? Savjeti za roditelje
Zažignina, M.: Što roditelji ne bi trebali činiti, a svejedno čine?



 
  Pripremila: Marija Majdenić, mag. psych.

3. 4. 2017.

Dječji vrtić Maslačak Belišće


Kako odgojiti nenasilno dijete


Nasilje među djecom može imati oblik tjelesnih ozljeda, prijetnji, odbacivanja, ruganja, zadirkivanja, ogovaranja. Ono ostavlja brojne posljedice. Kako na djecu koja doživljavaju nasilje (osjećaju se uplašeno, ljutito, usamljeno, tužno, odbačeno ili posramljeno, imaju poteškoća u uspostavljanju bliskih prijateljstava), tako i na djecu koja se ponašaju nasilno (uče da su batine način da izraze ljutnju i izbore se za svoja prava) pa i na djecu koja nasilje „samo“ promatraju (podiže se prag tolerancije na nasilje). Nasilje među djecom sve je prisutnije i predstavlja sve veći problem. Zato je jako važno da odrasli (roditelji, odgojitelji, nastavnici, stručnjaci) postanu osjetljivi na ovaj problem i svaki put reagiraju na nasilje te ne dopuste nasilju da „živi“ u prostorijama vrtića, na igralištima, u školama i bilo gdje drugdje.  

Dijete se počinje nasilno ponašati iz više razloga.
Nedostatak topline i pažnje, svjedočenje nasilnom ponašanju u obitelji (fizička/verbalna agresija roditelja prema djetetu ili fizička/ verbalna agresija među roditeljima) te nedovoljan nadzor i briga roditelja plodna su podloga za razvoj nasilničkog ponašanja djece. Korištenjem fizičkog kažnjavanja roditelj šalje djetetu poruku da je u redu ljutnjom, nasiljem i zastrašivanjem dobiti ono što želimo. Tada je vjerojatno da će se i dijete koristiti sličnim metodama u kontaktu sa svojim vršnjacima.
Postoje i osobine djeteta koje utječu na razvoj nasilnog ponašanja. Djeca koja su impulzivna, živahna, imaju višak energije, nemaju strpljenja te traumatizirana djeca podložnija su nasilničkom ponašanju.

Znakovi mogućeg razvoja nasilničkog ponašanja kod male djece i predškolske  djece:
• napadi bijesa koji traju dulje od 15 minuta i nitko ih ne može smiriti (roditelji, članovi obitelji…) pa im na kraju „popuste“
• ispadi agresije često bez razloga
• impulzivni, neustrašivi i energični
• odbijaju pravila i poslušnost odraslima
• nisu vezani uz roditelje; na nepoznatom mjestu ne traže roditelje i ne odlaze do njih
• često gledaju nasilje na televiziji, uživaju u nasilnim temama ili su zlobni prema vršnjacima

Vi možete zaustaviti nasilničko ponašanje!

• Pružite djetetu ljubav i pažnju
Svakom djetetu je potreban blizak odnos s roditeljima, pun ljubavi, kako bi se osjećalo sigurno i zaštićeno te razvilo osjećaj povjerenja. Bez čvrstog oslonca na odraslu osobu dijete može postati tjeskobno, nesigurno i agresivno.
• Budite prisutni u djetetovom životu
Kako bi dijete dobilo potrebnu sigurnost, treba mu roditeljska potpora, zaštita, ohrabrenje i pravilan nadzor. Istraživanja su pokazala da djeca koja nemaju kvalitetan nadzor roditelja često razviju poremećaj u ponašanju. Pratite dijete u aktivnostima s drugom djecom i uočite kako se slaže s njima. Naučite dijete kako reagirati na tuđe uvrede, prijetnje ili udarce. Objasnite djetetu kako takvo ponašanje nije prihvatljivo te ga ohrabrite da se ne druži s djecom koja se ponašaju na takav način.
• Budite model prihvatljivog ponašanja svojoj djeci
Djeca uče na primjerima. Ponašanje, vrijednosti i stajališta roditelja i drugih odraslih osoba imaju veliki utjecaj na djecu.  
Pomozite djetetu da pronađe prihvatljive načine nošenja s ljutnjom.
Upozorite dijete na moguće opasnosti nasilnog ponašanja i objasnite mu posljedice nasilja na žrtve. Pohvalite dijete kad riješi problem konstruktivno bez nasilja. Djeca će vjerojatno ponoviti pozitivno ponašanje ako ga primijetite i ako su za to ponašanje nagrađena pohvalama i pažnjom.
Dijete možete naučiti kako da na nenasilne načine riješi problem tako da raspravite problem s djetetom, potaknete ga na razmišljanje o tome što se može dogoditi ako nasilno rješava problem, a što ako problem riješi bez nasilja. Ovo će pomoći djetetu da uoči kako nasilje nije koristan način za rješavanje problema.
Roditelji ponekad ohrabruju agresivno ponašanje, a da toga nisu svjesni. Tako neki roditelji smatraju da je za dječake dobro da se nauče tući. Naučite dijete da je probleme bolje rješavati mirnim putem, a ne šakama i prijetnjama.
Pomozite djetetu da nauči kako konstruktivno i nenasilno iskoristiti svoje slobodno vrijeme. Pronađite za dijete aktivnost u kojoj je uspješno i za koju pokazuje interes. Naučite ga svoje najdraže igre, hobije ili sport i pomozite mu da razvije svoju nadarenost i vještine.
• Ne tucite djecu !!!
Udaranje, šamaranje i batine djeci pokazuju kako je u redu udarati druge kako bi se riješio problem i može ih potaknuti da kažnjavaju druge na isti način kako se i njih kažnjava. Fizičko kažnjavanje sprečava određeno ponašanje samo na kratko vrijeme. Čak se i na teško kažnjavanje djeca mogu naviknuti tako da kasnije ono nema nikakvog utjecaja na njih. Batine s vremenom postaju nedjelotvorne. Radije pohvalite dobro ponašanje, a ne kažnjavajte za loše, jer djeca žele ugoditi roditeljima.
• I pogreške se mogu ispraviti
Dijete treba osjetiti da pogreške može ispraviti. Naučite dijete kako da uči iz svojih pogrešaka i pomozite mu da shvati kako izbjeći ponavljanje istih sukoba u budućnosti. Vrlo je važno da u tim trenucima ne osramotite i ponizite dijete. Dijete se uvijek treba osjećati voljeno i poštovano. Problem je ponašanje, a ne dijete! Možete reći nešto poput: „Volim te i prihvaćam, ali ovo što si napravio/napravila mi se ne sviđa.“
• Budite dosljedni
Budite dosljedni u pravilima i disciplini. Djetetu je potrebna struktura s jasnim očekivanjima. Postavljati pravila, a zatim ih se ne pridržavati za dijete je jako zbunjujuće. Roditelji trebaju uključiti dijete u postavljanje pravila kad god je to moguće. Objasnite djetetu što se od njega očekuje i koje su posljedice nepridržavanja pravila. Zajedno se dogovorite kako se nećete ponašati jedni prema drugima.
• Zaštitite djecu od nasilja u kući ili u susjedstvu
Djeci je potreban siguran dom s puno ljubavi gdje ne trebaju odrastati u strahu. Djeca koja svjedoče nasilju u obitelji ne moraju uvijek postati nasilna, ali će vjerojatno posegnuti za nasilnim rješavanjem sukoba. Radite na stvaranju sigurnog, nenasilnog doma i ne podržavajte nasilno ponašanje među braćom i sestrama. Uzmite u obzir i da neprijateljska i agresivna svađa među roditeljima plaši djecu i pruža im loš primjer.
• Zaštitite djecu od gledanja nasilja u medijima
Preporuča se ograničiti gledanje televizije na 1 sat dnevno, pratiti koje programe gledaju vaša djeca i kakve videoigrice igraju te razgovarati s djecom o nasilju koje gledaju na televiziji i videoigricama.


Podržite svoju djecu da se odupru nasilju i naučite ih kako reagirati kada ih netko vrijeđa, prijeti, udara ILI kada netko to čini nekoj drugoj osobi. Pomozite im da shvate da je potrebno više hrabrosti i snage za odupiranje nasilju nego za prihvaćanje nasilja.
Prepoznavanjem, zaustavljanjem i sprečavanjem nasilja pružamo djeci pomoć da prevladaju posljedice nasilja te im šaljemo jasnu poruku da nam je njihova dobrobit važna i da živimo u društvu koje ne tolerira nasilje ni u kojem obliku.


Izvor: Buljan Flander, G. i Karlović, A. (2004). Odgajam li dobro svoje dijete. Zagreb: Marko M. usluge d.o.o.

  Pripremila: Marija Majdenić, mag. psych.


24. 1. 2017.

Dječji vrtić Maslačak Belišće

SAVJETI PSIHOLOGINJE


ODVIKAVANJE OD PELENA SAD ILI KASNIJE?

Pitanje kada je najbolje vrijeme da započnu s odvikavanjem djeteta od pelena muči većinu roditelja.   
Nema jednostavnog i točnog odgovora na ovo pitanje jer je svako dijete posebno, ima svoje specifične navike i sposobnosti i slijedi svoj vlastiti vremenski plan pa dok ono nije fizički i emocionalno zrelo, ne možete učiniti ništa da biste ubrzali taj proces.

Nužan preduvjet za uspješno odvikavanje od pelena je sazrijevanje živčanih veza od mokraćnog mjehura do mozga koje se može dogoditi već sa osamnaest mjeseci, ali i puno kasnije.
Korištenje kahlice zahtijeva od djeteta prilično visok stupanj samokontrole. Dijete, do tog trenutka, mora dobro ovladati hodanjem i kontroliranjem vlastitog tijela, a govor treba biti dovoljno razvijen. Dijete mora imati i osjećaj za vrijeme kako bi pravodobno stiglo do kahlice. Osim toga, dijete treba moći i htjeti koristiti kahlicu.
U procesu odvikavanja od pelena dijete uči kontrolirati složeni unutarnji proces koji se sastoji do nekoliko dijelova: prepoznavanja signala za mokrenjem (shvaćati što točno želi), suzdržavanja od prvotnog impulsa, svjesnog i dobrovoljnog traženja za to „odgovarajućih“ uvjeta i svjesnog obavljanja nužde čim se nađe u prikladnim okolnostima.
Prilično je teško odrediti dob u kojoj dijete postaje sposobno za sve to i tu su moguće velike individualne razlike, no kod većine djece to se događa u dobi između dvije i četiri godine, dok sam proces odvikavanja može potrajati dva do tri mjeseca pa i dulje.
Neki od znakova koji mogu pomoći u određivanju pravog trenutka za početak odvikavanja od pelena su da dijete koristi riječi za veliku i malu nuždu,  pokazuje zanimanje za upotrebu kahlice ili wc-a, vidljivo (gestama i mimikom) pokazuje da upravo obavlja nuždu, svjesno je da je obavilo nuždu i pokazuje na pelenu kad je pelena puna.
Ukoliko roditelj primijeti da je nakon spavanja pelena češće suha nego mokra, to je znak da je dijete spremno za odvikavanje od pelena i za vrijeme spavanja.
Kada krenu s odvikavanjem, dobro je zaštititi krevet i ne buditi dijete noću da bi mokrilo.
Ako dijete ne može izdržati cijelu noć, poželjno je da ga probudi pun mjehur, a ne mama. Odvođenje djeteta na wc u polusnenom stanju podržava mokrenje u snu.
Važno je promatrati dijete i pratiti te znakove kako biste prepoznali pravi trenutak kada je dijete spremno jer prerano odvikavanje od pelena često dovodi do frustracija kako kod djeteta tako i kod roditelja.   
Ukoliko, prilikom procesa odvikavanja, roditelji izgube strpljenje i počnu vikati na dijete, grditi ga, omalovažavati pa čak i kažnjavati, na taj pritisak dijete najčešće reagira odbijanjem usvajanja vještine.
Pri tome dijete može inzistirati na starom i poznatom načinu mokrenja u pelenu ili pak obavljati nuždu na mjestima i u trenucima kada to ne bi smjelo.
Dijete tada ima osjećaj vlastite nesposobnosti, a proživljeni stres može utjecati na apetit, spavanje, poticati agresivne radnje ili natjerati dijete da se zatvori u sebe. U najgorem slučaju dijete sasvim odbija piškiti ili kakati i razvija opstipaciju.
U tom slučaju problem nije više fiziološke koliko psihološke prirode. Tako navikavanje djeteta na kahlicu postaje ozbiljan problem, a pritom je često slučaj da što se roditelji više trude riješiti situaciju, to je rezultat lošiji.
U procesu odvikavanja dobro je djetetu prepustiti izbor želi li kahlicu ili zahodsku školjku. Dijete treba oblačiti tako da može lako skinuti donji dio odjeće. Važno je navikavati dijete na kahlicu danju, kada je ono svjesno i sposobno za usvajanje vještine. Ne treba to činiti kad je dijete bolesno ili uzbuđeno ili dok proživljava neki stres.
Dijete treba poticati da bude zainteresirano za rezultat i privoljeti ga na dobrovoljnu suradnju u tom procesu.
Nije dobro prisiljavati dijete da sjedne na kahlicu i ustrajati u tome da ostane na njoj iako mu je dosta.
No, možete se potruditi potaknuti interes za privikavanje na kahlicu na način da ćete hvaliti dijete kad sjedne na kahlicu (makar i ustalo, a da ne napravi ništa), okružiti kahlicu stvarima koje dijete voli gledati (omiljene igračke), nabaviti slikovnice o korištenju kahlice koje ćete čitati zajedno s djetetom ili zajedno igrati igre koje uključuju plišane igračke kako koriste kahlicu.
Dijete treba motivirati i poticati pohvalama, čak i „nagradama“ (pri tome je dobro pohvaljivati i nagrađivati i pokušaje, a ne samo postignute rezultate). Važno je ne kritizirati dijete i ne skretati pozornost na nesupjehe. Pohvala će biti puno djelotvornija.   
Valja naglasiti da se može dogoditi i da dijete odjednom izgubi neke od već dobro usvojenih vještina. To je nepovoljan znak koji ukazuje da se u djetetovoj psihi događaju neke promjene koje mu smetaju da normalno kontrolira procese mokrenja i defekacije.
I na kraju, ne zaboravite da u sazrijevanju djeteta nema čvrstih granica i smjernica. Zato pratite svoje dijete, naoružajte se strpljenjem i jednom kada odlučite krenuti s odvikavanjem od pelena nemojte odustajati…


          Pripremila: Marija Majdenić, mag. psych.


17. 10. 2016.

Dječji vrtić Maslačak Belišće

ENUREZA I ENKOPREZA

Djeca se razlikuju po dobi kada počinju sama kontrolirati vršenje nužde. Mnoga djeca nisu spremna za vježbanje odlaska u toalet prije treće godine života, a nije rijetkost da se kod djece pojave i određene poteškoće vezane uz kontrolu nužde.
Enureza  označava ponavljano, nevoljno mokrenje tijekom dana ili noći u krevet ili odjeću u dobi nakon pete godine kad dijete obično stječe punu kontrolu mokrenja.  
Dijagnoza enureze postavlja se ako se nekontrolirano mokrenje pojavljuje redovito (najmanje dva puta tjedno) tijekom dužeg vremenskog razdoblja (nekoliko mjeseci).
Ovaj problem je prisutan u 3-7% djece u dobi od 5 godina. Do dobi od 10 godina ovaj postotak opada te se enureza javlja u 2-3% djece.


Postoji više vrsta ovog problema. Ovisno o tome je li dijete već usvojilo kontrolu nad mokrenjem ili nije, razlikujemo primarnu i sekundarnu enurezu. Ako dijete nikada nije usvojilo kontrolu nad mokrenjem, govorimo o primarnoj enurezi, dok je kod sekundarne ili regresivne enureze riječ o ponovnom pojavljivanju mokrenja nakon najmanje 6-mjesečnog razdoblja uspostavljene kontrole nad mokrenjem. Sekundarna enureza se najčešće javlja u dobi od 5 do 8 godina.  
Ovisno o tome kada se javlja nehotično mokrenje, razlikujemo dnevnu inkontinenciju i
noćne enureze.
Uzroci enureze mogu biti raznoliki, a često je riječ o preklapanju više faktora.
Uzroci su:
biološki
: obiteljska sklonost enurezi (oko 75% djece s enurezom ima rođaka u prvom koljenu koji je imao isti poremećaj)
organski: bolesti mokraćnog sustava koje za posljedicu imaju poteškoće s kontrolom mjehura
emocionalni: reakcija djeteta na izloženost stresnim događajima u obitelji ili široj okolini (rođenje brata/sestre, selidba, sukobi roditelja, rastava braka, smrt u obitelji, polazak u vrtić ili školu, opterećenje školom, bolnička liječenja, poteškoće u odnosima s vršnjacima, izloženost nasilju i sl.)
društveni: neprimjereni postupci djetetove okoline pri vježbanju kontrole mokrenja (nasilni, netolerantni i prestrogi postupci kod djeteta mogu izazvati protest u obliku upornog noćnog mokrenja, kao i zanemarivanje potreba djeteta i nezainteresiranost za pokušaje uspostave kontrole mokrenja).
Iako se simptomi, kod većine djece, do puberteta povuku, ne preporuča se pustiti ih da prođu spontano. Aktivno liječenje noćnog mokrenja se preporuča nakon navršene pete godine
života. Poželjno je konzultirati liječnike te, osobito u slučaju da su isključeni organski uzroci, psihologa ili psihijatra.
Enureza kod djece često izaziva nezadovoljstvo kod roditelja, pa je često popraćena kažnjavanjem i izrugivanjem, kako roditelja, tako i rodbine i prijatelja. Posljedično se kod djeteta javlja problem niskog samopouzdanja i samopoštovanja. Zato je važno djetetu pružiti podršku i pomoći mu u nošenju s tim problemom.   
Najvažnije je shvatiti da je i samom djetetu teško radi postojeće situacije. Može se plašiti reakcije roditelja, ali i vršnjaka pa je važno otvoreno razgovarati o poteškoćama i zajedno s djetetom razviti strategije za suočavanje s određenim situacijama.
Nužno je razumjeti kako se radi o nečemu što dijete ne radi voljno pa treba izbjegavati okrivljavanje djeteta zbog mokrenja u krevet, kažnjavanje i ponižavanje djeteta te paniku i pretjeranu okupiranost obitelji djetetovim noćnim mokrenjem.

Također valja izbjegavati buđenje djeteta, osobito u više navrata tijekom noći ili nošenje na toalet dok je još u polusnu, jer na taj način ne povezujemo brigu oko odlaska na toalet sa samim djetetom. Ta metoda je vrlo rijetko uspješna.

Psiholozi preporučuju tzv. tehniku „žetoniranja" kojom se potkrepljuju (nagrađuju) ponašanja za koja želimo da se češće javljaju odnosno utvrđuju. Tako se sa djetetom može nacrtati kalendar u kojeg se crtaju znakovi za „suhe noći“ (npr. sunce) i „mokre noći“ (npr. kiša). S djetetom se unaprijed dogovori simbolična nagrada za skupljene primjerice 4 „suhe noći“. Ta nagrada ne mora biti materijalna, čak dapače, poželjno je da to bude neka aktivnost koja u djeteta izaziva osjećaj ugode.  

Preporuča se da dijete nakon posljednjeg obroka uzetog prije spavanja više ne pije tekućinu te da se neposredno prije spavanja pomokri.

Roditelji mogu s djetetom provoditi i tzv. vježbe širenja mokraćnog mjehura. Radi se o tome da dijete treba pokušati postupno povećavati razmak između mokrenja tijekom dana kako bi se mokraćni mjehur proširio i kako bi se omogućilo zadržavanje tekućine preko noći.

Postoje i posebni alarmni uređaji koji se aktiviraju u dodiru s mokrom posteljinom te se na taj način potkrepljuje veza između buđenja i puštanja mokraće.

S ovim problemom potrebno je strpljenje jer je problem dugotrajan i frustrirajući, ali ohrabrujuća je činjenica da se obično rješava kako dijete postaje starije.
Dobro je da roditelji razmotre nepovoljne okolnosti koje moguće djeluju na dijete i obitelj te u skladu s time nastojati da dijete ima stabilnost, rutinu i dovoljno ugodnih iskustava. Korisno je poticati igru i motoričke aktivnosti s ciljem otpuštanja napetosti te nastojati osigurati vrijeme za zajedničke aktivnosti obitelji.

Enkopreza  je nekontrolirano ispuštanje stolice odnosno poremećaj pražnjenja crijeva na način da dijete vrši nuždu na neprikladnim mjestima. Kao i kod enureze, kriterij za postavljanje dijagnoze je dob. Nužno je da je dijete starije od četiri godine kada se očekuje da je većina djece usvojila kontrolu nad sfinkterima. Razlikujemo primarnu i sekundarnu enkoprezu. Enkopreza je prisutna u oko 3% četverogodišnjaka te 1% petogodišnjaka, a kao i enureza, češća je kod dječaka.  
Najčešće je vezana uz kroničnu opstipaciju. Uz opstipaciju se može vezati bol koju dijete povezuje s odlaskom na toalet pa ga stoga može izbjegavati. Liječničkim pretragama je važno isključiti organske uzroke. Kada su organski uzroci isključeni, onda treba razmotriti psihološke razloge ispuštanja stolice. Oni mogu biti nešto jednostavniji u slučajevima kada dijete osjeća nelagodu koristiti toalet na javnim mjestima, u vrtiću i sl. ili nevoljko prekida igru s vršnjacima pa ne stigne otići na toalet. Ipak, češće se radi o složenijim psihološkim uzrocima. Tako enkopreza može biti odgovor na emocionalno opterećujuće situacije (promjene u okolini, stresne situacije u obitelji, rastava braka, sukobe među roditeljima, stresne situacije u vrtiću). Nerijetko je uzrok i neprimjereno ponašanje roditelja. To može biti rano i strogo navikavanje na čistoću, pridavanje pretjerane pažnje djetetovu usvajanju kontrole nad stolicom, grub odgoj i kažnjavanje te emocionalno zanemarivanje djeteta.

Ako se javlja kod dobro prilagođene djece onda je izraz dječjeg prkosa, agresije, plašljivosti, povučenosti, ali i način na koji djeca „dobivaju roditelje za sebe“.

I u slučaju enkopreze poželjno je potražiti savjet stručnjaka. To može biti psiholog ili psihijatar, a savjeti roditeljima su slični onima kod poteškoća u kontroli mokrenja.

Najvažnije je izbjegavati kritiku i omalovažavanje te razmisliti o stresorima u okolini i
potrebama djeteta.

Kod oba ova problema važno je djetetu pružiti podršku, ljubav i razumijevanje, provoditi vrijeme s djetetom u zajedničkim opuštajućim aktivnostima i što je moguće više umanjiti utjecaj stresora. Ukoliko je problem prisutan duže vrijeme potražite pomoć stručnjaka.



                           Pripremila: Marija Majdenić, mag.psych.

14. 10. 2016.

Dječji vrtić Maslačak Belišće

Poremećaj pažnje hiperaktivni poremećaj (ADHD)

LISTOPAD
mjesec svjesnosti o ADHD-u

Danas se mnoga djeca opisuju kao „hiperaktivna“ i čini se kako je taj izraz postao vrlo popularan. No, ako je vaše dijete živahno, puno energije, u pokretu, brbljavo i znatiželjno, to još uvijek ne znači da je hiperaktivno, tj. da ima poremećaj pažnje hiperaktivni poremećaj (ADHD).
ADHD je skraćeni naziv za niz ponašanja koja nazivamo zajedničkim pojmom poremećaj pažnje i hiperaktivni poremećaj. Odnosi se na skupinu raznih simptoma koji najčešće obuhvaćaju smetnje pažnje, praćene nemirom i impulzivnošću. ADHD nije samo faza koju će dijete prerasti, nije uzrokovan roditeljskim neuspjehom u odgoju, niti je znak djetetove zločestoće. To je stvarni, biološki uvjetovani poremećaj.

Hiperaktivno dijete može imati poteškoće na tri područja:

1. Hiperaktivnost: dijete često trese rukama i nogama, vrpolji se, previja, meškolji, često ustaje u situacijama kada se očekuje da sjedi na mjestu, pretjerano trči, skače ili se penje u situacijama u kojima to nije prikladno, teško mu je tiho se i mirno igrati, često pretjerano puno priča, glasno je, stalno je u pokretu, lako se uzbudi, naglo poseže za predmetima, nemirno je i neumorno

2. Pažnja: radi pogreške zbog nemara ili ne posvećuje pažnju detaljima, teško održava pažnju u zadacima ili igri, čini se da ne sluša čak i kada mu se izravno obraćamo, teško mu je organizirati zadatke i aktivnosti, često gubi stvari, lako ga ometaju vanjski podražaji, sporije je od druge djece u učenju novog gradiva i u izvršavanju zadataka, ima teškoća sa završavanjem aktivnosti, nepažljivo je, odsutno je mislima, ima teškoća u praćenju uputa, kratke je pažnje, teško dovršava zadatak

3. Kontrola impulsa: „istrčava“ s odgovorima prije nego je završeno pitanje, ima poteškoća s čekanjem reda, često prekida i ometa druge, burno emotivno reagira ne predviđajući dobro posljedice, djeluje prije nego što promisli, prebacuje se s jedne aktivnosti na drugu, ne može čekati da netko završi rečenicu ili radnju, prekida razgovor, nameće se drugima, ne čeka upute, ne može prihvatiti pravila igre

Već u dojenačkoj dobi ovo je dijete aktivnije u odnosu na ostalu djecu
:

  • razdražljivo je i često plače

  • do kasnije dobi noću traži jesti

  • ima poteškoća u spavanju, često se budi, teško ga je smiriti i utješiti

  • ima poteškoće u uzimanju hrane te odabiru adekvatne hrane

  • može imati trbušne kolike

  • vrlo često je izražen pojačan tonus mišića i iako rano prohoda, ovakvo dijete često je nespretnije od druge djece


U predškolskoj dobi izražene su sljedeće poteškoće:

  • prisutna je izrazita motorička aktivnost, nikad nije na svome mjestu

  • loše predviđa posljedice svojih aktivnosti

  • ne sluša odgojitelja

  • na pitanja odgovara prebrzo i ne daje si dovoljno vremena da razmisli ili pogleda kako druga djeca rade prije nego što pokuša sam uraditi zadatak

  • češće ne nauči oblačiti i vezati cipele, zakopčavati dugmad

  • pokazuje slabije rezultate u pripremama za školu usvajanje boja, brojeva, slova, korištenju škara

  • nestrpljivo je, prekida rad grupe, upada u riječ, ometa druge u obavljanju zadataka ili aktivnosti


Važno je naglasiti kako nije nužno da svako dijete, koje je povremeno hiperaktivno, impulzivno i ima poteškoće s pažnjom, ima ADHD. I druga djeca se koji put mogu ponašati živahno, dekoncentrirano i nepažljivo, a takva ponašanja često možemo zamijeniti sa simptomima hiperaktivnog djeteta. Takva ponašanja događaju se kada je djetetu dosadno, kada dijete ima neku fiziološku potrebu (gladno je, mora na WC…), kada je dijete jako veselo (čeka rođendanski poklon…), kada je sadržaj pretežak ili je dijete općenito u prezahtjevnoj situaciji, kada ga prekinemo u njemu važnoj aktivnosti, kada je dijete pod stresom ili se u obitelji događaju promjene.
Siguran odgovor na pitanje je li dijete hiperaktivno može se dobiti jedino od stručnjaka mentalnog zdravlja, tj. dječjeg psihologa, defektologa i/ili psihijatra. Kako bi se hiperaktivnom djetetu pružila adekvatna pomoć i podrška, potrebno je obratiti se stručnjaku koji će utvrditi radi li se stvarno o ADHD-u i koji će predložiti tretman.
Roditelji često na djetetovo ponašanje reagiraju ljutito i neprimjereno što za posljedicu ima još veći prkos djeteta koji rezultira sve strožim roditeljskim komentarima, odbacivanjem i kaznama. Stvara se zatvoreni krug koji rezultira neprekidnim svađama, borbama, nagovaranjem i „podmićivanjem“ djeteta.
Mnogi roditelji hiperaktivnog djeteta imaju kronični osjećaj bespomoćnosti, nesigurnosti i  stresa. Roditelji koji ne znaju o kakvom se poremećaju radi, skloni su ponašanje djeteta proglasiti zločestim ili neposlušnim, nazvati ga inatom i sl. pa onda, iz takvog stava, reagiraju neprimjerenim metodama kao što je vikanje, vrijeđanje ili batine. S druge strane, neki roditelji djetetovo ponašanje procjenjuju kao vlastitu krivnju, kao nešto za što su isključivo oni odgovorni pa se počinju osjećati loše, ponekad pretjerano popuštaju djetetu i ne postavljaju granice. Problem krivnje i odgovornosti, kao i sam poremećaj, vrlo su često izvor sukoba  ne samo između roditelja i djeteta, nego i između samih roditelja.

Kako roditelji mogu pomoći?
Važno je znati da se ponašanje djeteta ne može promijeniti „preko noći“. Neka ponašanja se usvajalo i izgrađivalo godinama pa je potrebno vrijeme kako bi se uočile promjene. Često se događa da djeca u početku pružaju veliki otpor promjenama i novim pravilima te se događa da broj nepoželjnih ponašanja poraste. Međutim, uz ustrajnost i dosljednost roditelja, ponašanje djeteta će se mijenjati u pozitivnom smjeru. Kako bi to postigli, roditeljima mogu pomoći sljedeći savjeti:
Postavite si pitanje: „Što želim  vidjeti kod djeteta umjesto sadašnjeg ponašanja?“ i zatim strpljivo podučavajte dijete takvom ponašanju.
Hiperaktivna djeca najčešće ne reagiraju na kaznu na uobičajen način te često ono što roditelj smatra kaznom, za dijete je nagrada (npr. majka prekida rad u kuhinji i dolazi vikati čime je dijete dobilo željenu pažnju). Zato je vrlo bitno da pratite učinak odabranog ponašanja i procijenite je li nešto za dijete kazna ili nagrada.
Kad god je to moguće ignorirajte djetetovo neadekvatno ponašanje, pri čemu treba biti siguran da takvim ponašanjem neće doći do fizičkog ugrožavanja djeteta
Budite svjesni vlastitog ponašanja jer djeca uče imitirajući ponašanja odraslih. Roditelj koji ne želi da mu dijete viče, a istovremeno on viče na dijete, neće postići željeni efekt.

Dijete uči iz svakog vašeg pokreta i iz svake vaše riječi. Zato je važno:

  • da vaše upute djetetu budu jasne, jednostavne i razumljive kako bi iz njih moglo zaključiti što od njega očekujete.

  • budite jasni i određeni tako da dodatno ne zbunjujete dijete. Vaše riječi „prekini“ ili „budi dobar“ mogu dijete zbuniti jer ne zna što time mislite i što zapravo želite.


6. Razvijajte samopoštovanje kod djeteta pohvalama i primjećivanjem djetetovih osobina, ponašanja i postignuća.

7. Pružite djetetu rutinu, strukturu i predvidivost jer unaprijed određena rutina stvara podlogu za usvajanje navika učenja.

8. Pružite djetetu mogućnost da sudjeluje u obiteljskim poslovima, a pri tome odaberite one aktivnosti koje mu dobro idu i koje može brzo naučiti. Aktivnosti trebaju imati svrhu jer dijete ima potrebu da njegov uloženi trud bude cijenjen.

9. Jasno komunicirajte s djetetom - upute trebaju biti jednostavne, sažete, pozitivne, odlučne (npr. „Molim te pospremi svoju odjeću s poda i stavi je u košaru s prljavom odjećom“). Pri tome treba:

  • ostvariti kontakt očima

  • držati ruke nježno na ramenima dok mu objašnjavate što želite da učini ako odbija uspostaviti kontakt

  • navesti razloge zbog kojih želite da dijete nešto učini

  • govoriti jasno i razgovijetno

  • biti smireni i odlučni

  • izbjegavati prigovaranje, vikanje, raspravljanje i moljenje

  • može pomoći ako zatražite od djeteta da ponovi što treba učiniti

  • ako ste previše ljuti ili uzbuđeni, otiđite na pet minuta pa se vratite razgovarati.


10. Pohvaljujte dijete za poželjno ponašanje:

  • neka pohvala slijedi odmah nakon poželjnog ponašanja

  • povežite je s djetetovim ponašanjem

  • neka je konkretna i specifična

  • pohvaljujte dijete smiješkom, pogledom ili riječima

  • uz riječi pomilujte, zagrlite ili poljubite dijete

  • pohvalite dijete svaki put kad se primjereno ponaša

  • pohvaljujte dijete pred drugima


Kako biste pomogli svom djetetu potražite i pomoć stručnjaka. No svakako ne dopustite da hiperaktivnost utječe na vaš dobar odnos s djetetom! Osim što je hiperaktivno, dijete ima mnoge druge osobine koje ga čine cjelovitom osobom. Uživajte sa svojim djetetom: radite stvari zajedno, dijelite osjećaje i misli, šalite se i zabavljajte, opuštajte i veselite… Volite ga takvog kakvo ono jest!
Time ćete mu pružiti najvažniju osnovu za životnu sreću!

IZVOR: brošura Hiperaktivno dijete Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba

      Pripremila: Marija Majdenić, mag.psych.



2. 10. 2016.

Dječji vrtić Maslačak Belišće

2. LISTOPADA MEĐUNARODNI DAN NENASILJA

NASILJE NAD DJECOM


Na spomen riječi "nasilje" većina ljudi prvo pomisli na tjelesno nasilje (nanošenje tjelesnih ozljeda).
No, to nije jedini oblik nasilja. Vrlo je često i psihičko nasilje  koje se očituje zabranama, prijetnjama, uvredama, ponižavanjem, neprihvaćanjem, odbijanjem, kažnjavanjem, zastrašivanjem i izoliranjem osobe, ali i uskraćivanjem pažnje i ljubavi (zanemarivanje).
Među djecom je učestalo socijalno nasilje koje se događa kada se neko dijete isključi iz grupnih aktivnosti, ogovara, kada se pričaju laži o nekome ili se nagovaraju drugi da se s tim djetetom ne druže.

Nažalost, u današnje vrijeme sve je prisutnije i seksualno zlostavljanje koje podrazumijeva zloupotrebu osobe te uključivanje osobe u seksualnu aktivnost koju ta osoba ne razumije u potpunosti i za koju nije razvojno zrela, a koja ima za cilj pružanje ugode ili zadovoljenje potrebe druge osobe.
Jedan od oblika nasilja nad djecom je i nasilničko ponašanje prema drugima u prisutnosti djece. Život u obitelji gdje dijete gleda nasilje među onima s kojima živi može biti jednako težak kao i kada ono samo doživljava nasilje.
U suvremenom svijetu u kojemu je dijete od najranije dobi okruženo raznim medijima, javlja se i elektroničko nasilje.
Ovaj oblik nasilja je teže uočiti i prepoznati. Elektroničko nasilje je svaka komunikacijska aktivnost putem mobilnih telefona ili interneta (e-mailovi, facebook te razne druge web stranice i blogovi) koja služi kako bi se neko dijete zadirkivalo, ponizilo, prijetilo mu se ili ga se zlostavljalo na neki drugi način.

Primjeri elektroničkog nasilja su:

- slanje anonimnih poruka mržnje,
- širenje nasilnih i uvredljivih komentara o vršnjaku,
- slanje tuđih fotografija te traženje ostalih da ih procjenjuju po određenim karakteristikama, otkrivanje osobnih informacija o drugima, slanje zlobnih i neugodnih sadržaja drugima, izlaganje dobi neprimjerenim sadržajima i dr.

Posljedice nasilja nad djecom su:
• napetost, nemir, osjećaj srama i krivnje
• manjak samopouzdanja, nesigurnost, povlačenje u sebe
• depresija, tjeskoba, napadi panike, poremećaj spavanja, poremećaj prehrane
• otpor, agresija, ljutnja, neprihvatljivo ponašanje (prkos, ovisnost i sl.)
• poteškoće pažnje i komunikacije
• nerazvijeno suosjećanje prema drugima pa i sami postaju nasilni prema svojim vršnjacima ili mlađoj djeci
• usvajanje modela agresivnog ponašanja pa se jednog dana nasilno ponašaju prema svojoj djeci i članovima obitelji
• pokušaj suicida ili suicid.
Iz navedenoga je vidljivo koliko štetne i dugoročne posljedice po dijete ima nasilje kojemu je ono izloženo.

Zato je, po pitanju nasilja u obitelji, važno pomoći roditeljima razvijati roditeljske vještine koje će im pomoći postavljati granice u odgoju, strpljivo i dosljedno, ali nenasilno.
Kod djece treba razvijati odgovornost za vlastite odluke i ponašanja, umjesto da se ponašaju na način na koji roditelji traže zato jer ih se boje.

Roditelji također trebaju imati na umu da, iako kažnjavanje ima brzo djelovanje, to djelovanje je kratkotrajno i šteti dobrim odnosima s djecom te narušava dječje povjerenje i poštovanje prema roditeljima što postaje prepreka daljnjem odgojnom utjecaju roditelja.

Naša sredina za sada ne nudi velike mogućnosti za razvijanje roditeljskih vještina, no važno je iskoristiti one mogućnosti koje ipak postoje, a to je mogućnost savjetovanja u Centru za socijalnu skrb,  Obiteljskom centru (Osijek), stručnim  službama dječjeg vrtića i osnovne škole.

Kada je u pitanju nasilje koje dijete doživljava od strane svojih vršnjaka ili nekih drugih osoba, ključno je da roditelji svakodnevnim razgovorima sa svojim djetetom stvaraju osjećaj sigurnosti i povjerenja koji će pomoći djetetu da se povjeri roditeljima i zatraži njihovu pomoć.  

Važno je znati da je, u skladu s Obiteljskim zakonom, svatko od nas dužan obavijestiti centar za socijalnu skrb o kršenju djetetovih prava, a posebice o svim oblicima tjelesnog ili psihičkog nasilja, spolne zloporabe, zanemarivanja ili nehajnog postupanja, zlostavljanja ili izrabljivanja djeteta.
Pravovremeno obavještavanje nadležnog centra za socijalnu skrb ima za cilj pravovremenu zaštitu djece,  prije nego što nastupe štetne posljedice.




                Pripremila: Marija Majdenić, mag.psych.

12. 9. 2016.


Dječji vrtić Maslačak Belišće

DAN IGARA 22. rujna

Važnost igre za dječji rast i razvoj

Konvencija o pravima djeteta, članak 31.
„Države-potpisnice priznaju pravo djeteta na odmor i slobodno vrijeme, na igru i
rekreaciju koji odgovaraju starosti djeteta i na slobodno učešće u kulturnom životu i
umjetnostima.“

Igra je prvi način učenja o sebi, drugima i okolini, a ujedno i najvažnija djetetova aktivnost od najranije dobi. Kao takva predstavlja važan dio odrastanja i formiranja osobnosti djeteta.
Od rođenja, dijete istražuje svijet i otkriva svoje mogućnosti. Vrlo je važno omogućiti mu da zadovoljava svoju znatiželju.

Najbolje učimo putem onoga što vidimo, čujemo, kušamo, dodirujemo, njušimo i činimo. Stoga, nije dovoljno da dijete samo sluša i promatra, već i da dodirne, pomiriši, isproba, rastavi, sastavi… doživljajima potiče razmišljanje i zaključivanje što je temelj intelektualnog razvoja.

Kroz igru dijete otkriva sebe i svijet oko sebe, uči i razvija se u svim područjima. Putem motoričkih aktivnosti kao što su skakanje, trčanje, puzanje, penjanje, povlačenje, udaranje lopte, bacanje i sl. dijete stječe motoričke vještine (koordinacija pokreta, gruba i fina motorika).

Pretvaranjem i igranjem uloga kod djeteta se razvijaju kognitivne vještine  (razvoj kritičkog mišljenja, uzročno-posljedično zaključivanje, poticanje mašte i kreativnosti, rješavanje problema). Kroz igru dijete stječe emocionalne (osjećaj zadovoljstva, povezivanje s drugim osobama, učenje o osjećajima i njihovom primjerenom izražavanju) i socijalne vještine (poštivanje pravila igre, čekanje na red, suradnja, dijeljenje, razvijanje odnosa s članovima obitelji, a kasnije i s drugim osobama) što sve doprinosi kasnijim uspješnim međuljudskim odnosima i stvaranju prijateljstava.

Igra je važna i za poticanje govornih vještina kod djeteta pa se tako razgovorom s drugom djecom i odraslima, pjevanjem, recitiranjem i brojalicama širi djetetov rječnik te osnažuje jezično izražavanje. Neizmjeran je utjecaj igre i na djetetovo samopouzdanje, osjećaj sigurnosti i uspjeha, samostalnosti i samokontrole.


Odrasle osobe najbolje će pomoći djeci ukoliko shvate njihovu igru ozbiljnom aktivnošću te se aktivno uključe u nju. Pri tome treba imati na umu da se dijete voli igrati samo pa mu se ne treba nametati, ali također i da se dijete voli igrati s roditeljima pa u skladu s time prihvatiti djetetov poziv u igru i uključivati se u igru kao suigrač
kao „drugo dijete“.

Važno je da odrasle osobe koje brinu o djetetu  osiguraju uvjete za igru (igračke, različiti materijali, prostor i vrijeme) te društvo vršnjaka (vrtić, igralište, susjedstvo).

Kao i u ostalim područjima djetetova života, tako i u igri, treba imati strpljenja i ne raditi umjesto djeteta (npr. slagati kocke), ne požurivati dijete u završavanju igre   te pohvaljivati dijete kada nešto uspije samostalno napraviti.

Roditelji mogu „iskoristiti“ situacije igre s djetetom kako bi ga poučili primjerenom ponašanju, pravilima ponašanja te odnosu prema drugima.

Iz svega navedenoga vidljiva je velika važnost igre za djetetov cjeloviti razvoj, kao i važnost uključivanja roditelja u zajedničku igru s djetetom.

Stoga svakoga dana odvojite vrijeme za igru sa svojim djetetom i neka to bude vrijeme u kojem će vaša pažnja biti rezervirana isključivo za dijete.    

Nikad  nije kasno za učenje i promjene. Počnimo već danas!



    

Pripremila: Marija Majdenić, mag.psych.



4. 7. 2016.

PRVI DANI U VRTIĆU ŠTO I KAKO?

Polazak djeteta u jaslice ili vrtić velika je promjena, kako za dijete tako i za roditelje. Za mnogu je djecu to prvo odvajanje od roditelja. Promjena je puno i prilagoditi se trebaju i djeca i roditelji.
Ulaskom u vrtić dijete dolazi u potpuno nepoznat prostor i među nove ljude, a treba se prilagoditi i na novi raspored dana.
Roditelji se moraju prilagoditi da će njihovo dijete jedan dio vremena provoditi s drugim (na početku nepoznatim) ljudima.
Roditelji najčešće brinu kako će dijete bez njih, hoće li biti tužno, hoće li ga druga djeca prihvatiti, hoće li odgojiteljice znati prepoznati njegove potrebe, hoće li jesti i spavati i još puno toga.


Prilagodba na vrtić je razdoblje u kojem dijete uspostavlja socioemocionalnu vezu s odgojiteljicama, upoznaje novu okolinu i prijatelje te shvaća kako se roditelji uvijek vraćaju po njega. Duljina tog razdoblja različita je od djeteta do djeteta, a kako će ono proteći ovisi o:

  • dobi djeteta

  • prethodnim iskustvima odvajanja

  • dosadašnjim kontaktima s većim brojem djece

  • osobnosti djeteta

  • odnosu roditelja i djeteta

  • stavovima roditelja prema jaslicama/vrtiću

  • redovitosti polaženja jaslica/vrtića

  • pripremi djeteta na polazak u vrtić.


Većina djece, odlazak u vrtić, u početku doživljava vrlo stresno pa se mogu javiti određene reakcije:

  • emocionalne reakcije: dijete može biti jako tužno i patiti za roditeljem ili pak jako ljuto i razdražljivo pogotovo kada dođe kući iz vrtića.

  • tjelesne reakcije: dijete može imati glavobolje, bolove u stomaku, povraćati.

  • ponašajne reakcije: dijete može biti plačljivo, agresivno, nemirno, pasivno ili se povlačiti u sebe.

  • regresija: moguće je privremeno vraćanje na prethodnu razvojnu fazu pa djeca koja normalno govore počnu tepati, djeca koja imaju kontrolu nad fiziološkim potrebama mogu ponovno početi mokriti u gaćice ili zadržavati stolicu, cuclaju prst i sl.

  • dijete ne ispušta roditelja iz vida te traži stalnu prisutnost roditelja.

  • dijete protestira, plače, odbija kontakt s roditeljima, odgojiteljima i drugom djecom.


Sva nabrojana ponašanja su normalna i očekivana u razdoblju prilagodbe te predstavljaju odgovor djeteta na stres.
Važno je znati da su prolaznog karaktera te da će nestati kada se dijete navikne na novu sredinu i kada se ondje bude osjećalo sigurnim. Navedene reakcije se mogu javiti odmah nakon odvajanja, ali i odgođeno, baš kada pomislite kako se dijete lako prilagodilo. One se javljaju kada dijete shvati da je odlazak u vrtić svakodnevan.  Ako pak prilagodba traje dulje od dva mjeseca smatramo je težom i u tom slučaju dobro je tražiti savjet stručnjaka.


Djeca u ovom razdoblju mogu reagirati vrlo slično, ali i vrlo različito. Koliko god se vaše dijete ponaša na neuobičajen način, to je njegov način i normalan je.


KAKO PRIPREMATI DIJETE NA POLAZAK U VRTIĆ?

  • Razgovarajte s djetetom o vrtiću i pričajte mu o vrtiću kao lijepom i veselom mjestu gdje ima puno igračaka i gdje se djeca zabavljaju. Ohrabrite ga i pokažite mu da se i vi veselite vrtiću.

  • Povremeno prošećite oko vrtića ili se igrajte u vrtićkom dvorištu kako bi dijete upoznalo sredinu.

  • Postupno pripremajte dijete na raspored aktivnosti i dnevnu rutinu sličnu onoj u jaslicama ili vrtiću (raspored hranjenja, spavanja, igranja) te potičite samostalnost djeteta.

  • Polako usmjeravajte dijete i na druge osobe osim vas. Ukoliko imate priliku, neka povremeno ode u šetnju s nekom drugom odraslom osobom kojoj vjeruje. Osigurajte i kontakte s drugom djecom.

  • Zajedno s djetetom pripremite ruksak za jaslice / vrtić sa svime potrebnim za boravak ondje.

  • Nemojte prijetiti djetetu vrtićem („U vrtiću ćeš morati sve pojesti, slušati, spavati, ...“)

  • Polazak u vrtić tretirajte kao normalnu stvar u životu djeteta. Objasnite djetetu da je vrtić njegov posao kao što i vi imate svoj. Ne pokazujte tugu, strah i uznemirenost jer, ukoliko je roditelj uplašen i  uznemiren zbog odvajanja, bit će i dijete.


A KAD DIJETE KRENE U VRTIĆ
...

  • Preporuča se da, za vrijeme razdoblja prilagodbe, roditelji dovode dijete u vrtić. Također je uputno da, u početku, dijete boravi u vrtiću kraće vrijeme (sat, dva) uz moguću prisutnost roditelja pa da se to vrijeme postupno produžava.

  • Djetetu treba omogućiti da u vrtić ponese „prijelazni objekt“ predmet ili igračku koja će mu olakšati prilagodbu jer će ga podsjećati na dom te mu na taj način pružiti utjehu. Ako dijete ne može zaspati bez svoje dekice, dude ili igračke, svakako mu i to ponesite.

  • Dijete će spontano pokazivati da se boji ili da je tužno te će vjerojatno plakati. Nemojte to ismijavati niti se ljutiti zbog toga. Prihvatite njegove osjećaje, pokažite razumijevanje, utješite ga, ali pokušajte zadržati pozitivan stav.

  • Objasnite djetetu gdje ćete biti i što ćete raditi dok je ono u vrtiću. Nemojte reći: „Brzo se vraćam“, a onda vas nema cijeli dan.

  • Malo većem djetetu možete dati vremenski okvir kada ćete se vratiti po njega. Važno je da se držite dogovora o vremenu kada ćete doći po dijete jer, ovisno o vašem dogovoru s odgojiteljicama, one će možda djetetu reći: „Kada se probudiš mama će doći“ i ako vi zaista tada dođete u djetetu se razvija osjećaj sigurnosti i povjerenja, a ako kasnite, dijete će biti zbunjeno i otežava se razvoj povjerenja.  Ako niste sigurni da ćete moći doći u neko vrijeme, bolje nemojte obećavati.

  • Djetetu možete reći kakav je dnevni raspored i što ga očekuje u vrtiću, nakon čega će roditelji doći po njega. Možete smisliti i neku zajedničku aktivnost  nakon povratka iz vrtića kako bi se dijete imalo čemu veseliti.

  • Kada ostavljate dijete u vrtiću i odlazite neka to bude kratko, mirno i odvažno. Dijete koje osjeti roditeljevu nesigurnost i strah će osjećati isto.

  • Ako vam je lakše možete uvesti neki ritual uvijek se pozdravljati na isti način. Nakon pozdrava otiđite mirno i bez oklijevanja. Rastezanje rastanka, ponovno vraćanje i virenje kroz prozor šalju djetetu poruku: „Ne znam hoće li ti ovdje biti dobro“ i otežavaju prilagodbu, a dijete će ubuduće plakati duže očekujući da ćete se vratiti.

  • Uvijek pozdravite dijete prije odlaska. Nemojte se iskradati kada se dijete zaigra ili dok ne gleda jer će to narušiti djetetovo povjerenje pa vam neće vjerovati kada mu budete rekli da ćete se vratiti. Bolje je da se dijete i rasplače dok ga pozdravljamo, nego da se osjeća napuštenim kada shvati da smo odjednom nestali.

  • Važno je da se odgojiteljicama obraćate s povjerenjem. Tako će i dijete lakše uspostaviti odnos s njima. Pokušajte s njima uspostaviti dobru komunikaciju, izmjenjujte informacije o djetetovom ponašanju i reagiranju kod kuće i u vrtiću. To će biti korisno i za vas i za odgojiteljice.

  • Redoviti dolazak u vrtić stvorit će rutinu i naviku, što olakšava prilagodbu, stoga je poželjno što manje izostajati iz vrtića osim ako je dijete bolesno.

  • Po povratku iz vrtića, dobro je više vremena provoditi s djetetom, šetati, igrati se, pričati priče, pružati nježnost te pokazati interes za njegove doživljaje iz vrtića.

  • Razgovarajte s djetetom o tome kako mu je bilo u vrtiću. Razgovor započnite s nečim što ste vi doživjeli (npr. „Vidjela sam da u sobi imate kutak za majstore…“) pa će se dijete nadovezati ako želi.

  • Potrudite se uvijek zadržati pozitivan stav prema odlasku u vrtić. To se pokazalo kao jedan od najvažnijih faktora za uspješnu prilagodbu.


Ispred cijelog kolektiva Dječjeg vrtića Maslačak Belišće želimo dobrodošlicu svoj novoj djeci i roditeljima te Vas pozivamo  da ovo neprocjenjivo iskustvo vrtića prolazimo zajedno surađujući i pomažući jedni drugima kako bi boravak vaše djece u našoj ustanovi bio što kvalitetniji!

     

Pripremila: Marija Majdenić, mag.psych.




14. 6. 2016.

DJEČJI CRTEŽ prozor u dječji emocionalni svijet


U vrijeme intenzivnog razvoja govora (između druge i treće godine života) javljaju se i počeci crtanja kod djece. Dijete počinje crtati oponašajući odrasle pri čemu crtanje za njega predstavlja igru te ugodnu aktivnost.

Dječji crtež je sredstvo komunikacije djeteta i okoline
.


Pomoću linija i boja dijete prikazuje i izražava sve ono što ne zna riječima. Likovno izražavanje ovisi o stupnju psihičkog razvoja djeteta pa dječji crtež može biti pokazatelj djetetove zrelosti, a posebno motoričkog i kognitivnog razvoja.

Dječji crtež se može koristiti i za otkrivanje emocionalnih smetnji. Djeca, kao i odrasle osobe, doživljavaju razne emocije, od sreće, tuge, ljutnje, straha do nezadovoljstva.

Sukladno tome imaju i određene emocionalne potrebe kao što su ljubav, toplina i naklonost roditelja.

Ako u sredini u kojoj dijete živi njegove emocionalne potrebe nisu zadovoljene, ono se ne osjeća dobro.

Svoje doživljaje i želje dijete će izraziti kroz crtež pri čemu će ono što ga privlači staviti u prvi plan i obojiti svjetlim bojama, dok će ono prema čemu osjeća odbojnost najčešće crtati maleno i tamnim bojama.

Boje koje dijete odabire pri crtanju nam otkrivaju dječji emocionalni život.

Djeca koja pretežno crtaju toplim bojama (crvena
, narančasta i žuta) su spontana, iskrena i osjećajna u odnosu s drugima te vole sudjelovati u igri.  

Djeca koja pretežno crtaju hladnim bojama (crna,
smeđa, plava i zelena) kontroliraju ponašanje, ne nameću se drugima i rado se igraju sama, racionalnih su interesa, a kod nekih se može uočiti agresivnost i osvetoljubivost.

Pretjerana upotreba crvene boje može izražavati pretjerano osjećajnu ili pak agresivnu narav.
Pretjerana upotreba
žute boje izražava djetinjasto, spontano i osjećajno dijete.
Pretežna upotreba crne boje uvijek znači pomanjkanje osjećaja ili neugodno životno stanje. Takva djeca potiskuju svoje osjećaje i strah, ističu intelektualne interese, često su usamljena i najradije se igraju sami.

Valja naglasiti da treba biti vrlo oprezan pri tumačenju dječjeg crteža jer je teško sa sigurnošću reći da pojedini crtež ili neki njegovi elementi zaista ukazuju na djetetovu emociju.

Tako je moguće da veličina pojedinog člana obitelji djeteta na crtežu govori o njegovoj dominantnosti (možda dijete najviše voli najveće nacrtanog člana ili je on najstroži u odnosu na ostale članove), no također je moguće i da dalekovidnost djeteta ili njegov problem s grafomotorikom utječu na veličinu nacrtanih likova.

Zato je jako važno, pri tumčenju dječjeg crteža, uzeti u obzir dob djeteta, širi kontekst, način na koji dijete crta te kako raspoređuje likove na papiru, ne brzajući sa zaključcima.

Čak i kad uzmemo u obzir sve ove čimbenike, jako je važno i djetetovo tumačenje nacrtanoga te njegova osobna analiza i interpretacija.
Dječji crtež je također dobar način za izražavanje i prevladavanje traumatskih iskustava jer pomaže djetetu otvoriti se.

Dijete još nema dovoljno razvijen rječnik da opiše svoje osjećaje, događaje i iskustva, a ponekad su i ti događaji vrlo stresni pa dijete to niti ne želi.

Crtež je tada „kanal“ putem kojega dijete može iznijeti svoja iskustva, viđenje stvari, želje i konflikte te se osloboditi njihova negativnog djelovanja.

Važno je znati da crtanje djetetu predstavlja aktivnost u kojoj uživa, ali i kroz koju sazrijeva. Stoga nije poželjno da roditelji prigovaraju, usmjeravaju i ispravljaju dijete prilikom crtanja.

Takav pristup „zagušuje“ dječju kreativnost, slobodu, samopouzdanje i radoznalost. Potaknite dijete na crtanje, zajednički maštajte i razgovarajte o nacrtanome.

Stavite djetetov crtež na neko vidljivo mjesto u kući bez obzira kakav on bio. Napišite datum na njega i sačuvajte ga.

Na taj način dijete će dobiti potvrdu da je sposobno i bit će sigurnije u sebe, a vi ćete moći pratiti njegov razvoj.

Ukoliko ipak smatrate kako crtež Vašeg djeteta ne odgovara njegovoj dobi ili Vam se na temelju crteža čini da dijete ima bilo kakvih poteškoća, obratite se stručnjacima.


    
        

Pripremila: Marija Majdenić, mag.psych.




Tko je predškolski psiholog?

Psiholog u vrtiću član je stručno-razvojnog tima  koji na razini predškolskih ustanova čine pedagog, psiholog i defektolog – logoped ili rehabilitator,  i zajedno s njima radi na što kvalitetnijem zadovoljavanju razvojnih potreba djeteta, a pri tome usko surađuje s odgojiteljima, roditeljima i lokalnom zajednicom.

Jedan od najvažnijih zadataka psihologa je što ranije prepoznavanje psihofizičkih osobina i razvojnih potreba djeteta osobito ako se radi o djeci s poteškoćama u razvoju ili potencijalno darovitoj djeci. Cilj ovog zadatka je osigurati sve što je djetetu potrebno za optimalni razvoj.
Nakon toga psiholog pruža potrebne informacije i psihološku podršku roditelju i odgojitelju i po potrebi uključuje dijete u praćenje i tretman. Ukoliko je potrebno, kontaktira i sa stručnjacima u drugim ustanovama radi upućivanja djeteta na dodatnu procjenu ili tretman.

U svom radu psiholog se koristi psihologijskim testovima, procjenama i opažanjem.

Psiholog ima važnu ulogu i u pilagodbi djeteta na vrtić. Često polazak u vrtić predstavlja za dijete prvo duže odvajanje od roditelja i ulazak u veću skupinu druge djece što može biti vrlo stresno za dijete i samog roditelja. U tom razdoblju roditelji mogu biti tjeskobni, nesigurni i imati mnogo pitanja, a psiholog im tada može pružiti savjetodavnu pomoć i podršku. Također, psiholog može pomoći roditeljima u razumijevanju dilema i problema na koje nailaze u odgoju svoje djece te ih savjetovati o mogućim promjenama u pristupu djetetu, ukoliko su one potrebne.

Psiholog u vrtiću također procjenjuje spremnost djeteta za školu te pomaže odgojiteljima i roditeljima  što bolju pripreme dijete za taj prijelaz i  kvalitetniju prilagodbu na školu kao  novo okruženje.

Psiholog svakodnevno surađuje s odgojiteljima koji ipak najveći dio vremena provode u neposrednom radu s djecom. Pri tome im pomaže u planiranju odgojno-obrazovnog rada, savjetuje ih i pruža im podršku u radu s djecom s posebnim potrebama i s teškoćama u razvoju, pomaže im u olakšavanju razdoblja prilagodbe i poticanju djeteta da ostvari svoje potencijale te organizira i provodi stručna usavršavanja odgojitelja.  

Iz svega navedenoga vidljivo je da je široka lepeza poslova predškolskog psihologa, a da svi dijelovi posla imaju za cilj cjeloviti rast i razvoj djeteta što se može ostvariti jedino kroz zajednički rad i uz kvalitetnu suradnju s odgojiteljima, roditeljima i lokalnom zajednicom.


Psihologinja za vas radi svakog radnog dana od 9 do 13 h. Slobodno se obratite ukoliko vam je potrebna pomoć, savjet ili želite razgovarati o svom djetetu!

Pripremila: Marija Majdenić, mag. psych.

28. 4. 2016.


AGRESIJA KOD DJECE PREDŠKOLSKE DOBI


Često smo svjedoci neprimjerenog ponašanja djeteta koje uključuje udaranje, grizenje, pljuvanje, čupanje, vrištanje, razbijanje, bacanje i suprotstavljanje. Ovakvi i slični oblici ponašanja smatraju se agresivnima.

Dijete se najčešće ponaša agresivno onda kada ne može dobiti ono što želi, tj. naišlo je na prepreku i to ga frustrira, a frustracija dovodi do agresije koja djetetu služi kao sredstvo kojim će ukloniti prepreku.

Agresija je česta pojava kod djece predškolske dobi, pogotovo kod djece koja još nemaju razvijene verbalne sposobnosti u dovoljnoj mjeri da se mogu izraziti na taj način i objasniti što žele ili što ih smeta. No, agresija može biti i posljedica odgojnih nedostataka.

Odgojni postupci koji pospješuju pojavu i održavanje agresivnog ponašanja su:

  • često kažnjavanje (posebno udaranje)

  • prestrog odgoj

  • emocionalno neprihvaćanje

  • nesigurna okolina

  • ljubomora

  • nedostatak pažnje

  • previsoka očekivanja


Svi ovi postupci izazivaju nezadovoljstvo, ljutnju i frustraciju
vrlo jake i neugodne emocije koje su u podlozi agresivnog ponašanja.

Roditelji i odgojitelji često nesvjesno nagrađuju djetetovo agresivno ponašanje. Naime, dijete koje se ponaša agresivno dobiva najviše pažnje.

Odrasli u takvim situacijama učine sve kako se dijete ne bi ponašalo agresivno pa mu omoguće ono što želi.

Zato se roditelji susreću s problemom zaustavljanja agresivnog ponašanja jer ako roditelj ovako reagira na djetetovu agresiju, dijete dobiva upravo ono što želi i potkrijepljeno je da se i ubuduće tako ponaša kada bude htjelo nešto dobiti.

Dugoročno gledano, dijete s ovakvim ponašanjem vrlo često gubi prijatelje, na lošem je glasu u vrtiću ili školi te se susreće s brojnim drugim negativnim posljedicama koje mogu ponovno izazvati frustraciju te dovesti do
već dobro naučenog agresivnog ponašanja, čime se zatvara začarani krug.

No, nije sve beznadno... djetetu možemo pomoći... tako što ćemo ga naučiti prihvatljivim oblicima izražavanja emocija u određenim situacijama i na određenim mjestima.

Kako pomoći djetetu koje ima agresivni obrazac ponašanja?

  • Uočite situacije koje su „okidači“ za agresivno ponašanje - primijetite kada i gdje se takvo ponašanje najčešće javlja.

  • Pomozite djetetu da prevlada i usmjeri svoju ljutnju na prihvatljiv način.

  • Osigurajte djetetu  jasnu strukturu i dnevnu rutinu   jer predvidivost pomaže djeci da ostanu mirna osjećaju sigurnost jer znaju što očekivati od osobe ili situacije.

  • Ne udarajte dijete zbog agresivnog ponašanja jer na taj način dajete djetetu primjer kako se ponašati kad ste ljuti djeca brzo i lako uče imitacijom tuđih postupaka, a ovako uče da je udaranje prihvatljivo kad god se osjećaju ljuto i da je to način rješavanja problema.

  • Razgovarajte o osjećajima! Dajte im do znanja da su svi osjećaji normalni, da nema dobrih ili loših osjećaja te da ih prihvaćate kako god se oni osjećali. Na taj način oni grade samopoštovanje, pozitivnu sliku o sebi te se osjećaju

    jednako vrijednima.

  • Vježbajte izražavanje osjećaja, razgovarajte o prihvatljivim načinima izražavanja ljutnje, objasnite kada, gdje i na koji način mogu izraziti svoje osjećaje

  • za izražavanje ljutnje može poslužiti papir za kidanje ili šaranje, prostor za trčanje te kreativne metode kao što su crtanje, igranje lutkama ili modeliranje pomoću kojih dijete može prikazati i izraziti svoju ljutnju

  • Važno je uvijek pravovremeno reagirati, tj. jasno pokazati da agresivno ponašanje nije prihvatljivo.

  • Roditelji trebaju biti primjer   svojim ponašanjem, tj. trebaju sami zadržati kontrolu nad sobom i situacijom.

  • Oba roditelja trebaju biti usuglašena u djelovanju , tj. važno je da su dosljedni. Trebaju koristiti iste posljedice za iste postupke. Nikako nije poželjno da se za nepoželjne djetetove postupke nekad primijeni posljedica, a nekad ne ili da posljedica svaki put bude drugačija.

  • Dobro je učiti djecu pomaganju i poticati kod njih suosjećanje.

  • Pohvalite, potkrijepite i nagradite poželjna ponašanja!


Biti samo roditelj je lako, no biti dobar roditelj zahtijeva puno truda i napora.

Stoga, oboružajte se strpljenjem, razumijevanjem i smirenošću jer je to najbolji put prema uspjehu!

                                                                                 

Pripremila: Marija Majdenić, mag.psych.




22. 2. 2016.

Od pohvale djeca (i odrasli) rastu!


U želji da odgoje uspješno dijete neki roditelji svom djetetu govore kako sve radi savršeno i stalno ga hvale. Drugi pak previše kritiziraju dijete i ne vjeruju u njegov uspjeh. Za uspješan odgoj trebamo pronaći zlatnu sredinu između površnih pohvala i učestalih kritika.

Dobro je imati pozitivan stav u životu, bodriti dijete i vjerovati u njega, ali to trebamo činiti tako da ga potičemo na samoaktivnost, igru i rad, a ne da ga samo hvalimo. Za razvoj samopoštovanja kod djeteta nisu neophodne česte pohvale koliko pružena podrška, poticaj i ohrabrenje djeteta za bavljenje raznovrsnim aktivnostima. Svi mi volimo primati pohvale jer su u osnovi našeg bića potreba za priznanjem, poštovanjem, samopoštovanjem i uspjehom. No, nije svaka pohvala uspješna. Pohvale zato trebamo shvatiti i primjenjivati ozbiljno i odgovorno jer površne pohvale ne vrijede.

Pozitivna povratna informacija djetetu treba biti:
• utemeljena na onome što se opaža, a ne na onome što se pretpostavlja
• usmjerena na ponašanje, a ne na ličnost
• specifična, a ne opći komentar ponašanja
• jasna, konkretna i dana odmah nakon ponašanja
• razumljiva
• iskrena, osobna i podržavajuća


Ovakva pohvala će uvelike pridonijeti izgradnji i rastu djetetovog samopoštovanja i vjere u sebe.
Često smo skloni reći pohvalu, ali sa neizbježnim „ali“. Takva pohvala onda više nije pohvala nego kritika, a kritika ruši samopouzdanje djeteta i želju da se ponovno bavi tom aktivnošću. Ne težite savršenstvu u onome što vaše dijete radi jer nitko nije savršen pa nemojte to očekivati ni od svog djeteta.
Za kraj navodimo primjer pohvala koje odrasli često koriste u radu s djecom i način kako ih možemo preoblikovati da budu uspješnije jer ćemo na taj način povećati učestalost poželjnog ponašanja kod djeteta te pridonijeti izgradnji pozitivne slike o sebi.



Pohvala ne stoji ništa, a donosi velike rezultate. Zato pohvaljujte svoje dijete i jedni druge!

Pripremila: Marija Majdenić, mag.psych.




Povratak na sadržaj | Povratak na glavni izbornik